Život udvoje

U potragu za stanom smo uključili sve koje smo poznavali u ovom gradu. I tako moj stari nađe neki stan koji se njemu svidio. U novoj zgradi, gazda živi u Švicarskoj, prvi sprat, jednom riječju savršeno. U njemu trenutno živi gazdina mati koja bi se trebala preseliti u susjednu zgradu i ona bi bila naša Služba naplate.

Otišao je moj stari da to i pogleda i po njegovoj priči stan je bio odličan za cijenu koju traži. Stari mi je već ispričao detalje stana ali ono što sam vidio je prevršilo svaku mjeru.

Ja nisam htio da ga obiđem bez SuperŽene.

- Nemam kada, imam posla. Ti otiđi pogledaj stan. Znaš otprilike šta tražimo, - reče SuperŽena i ja je poslušah.

Ispred zgrade našeg budućeg stana sretnem prijatelja koji je također bio uključen u potragu.

- Stari, našao sam vam stan, - reče on.

- Evo ja krenuo da pogledam jedan u ovoj zgradi, - rekoh mu.

- Ma zajebi to, ovo je prva liga.

- Čekaj da vidim ovaj prvo...

- Nemaš tu šta gledati, evo ti broj telefon, stan će biti slobodan za par dana, - navaljivao je on.

U tom trenutku se pojavio čovjek koji mi je trebao biti gazda i ja krenuh za njim. Pravi gastarbajter sa raskopčanom košuljom kratki rukav kako bi do izražaja došao lanac sa polumjesecom i zvijezdom veličine manje dječje šake.

Nakon što prođete blindirana vrata ulazite u hodnik u kojem samo plafon nije obložen malim keramičkim pločicama svi mogućih nijansi plave boje. Automatski mi se javio osjećaj da se nalazim u turskom kupatilu i svaki tren sam očekivao da proleti neki mokri brkajlija sa bijelim peškirom oko guzice. Na jednom zidu hodnika se nalazio kuhinjski radni stol, a iznad njega mikrovalna peć.

Desno je bio ulaz u kupatilo koje nije ispunjavalo ni jedan uslov funkcionalnosti. Kad bi sjeo na šolju ne bi se mogao opustiti. Svaki moment bi mogao očekivati da će me neko nokautira štekom jer su vrata prolazila par centimatera od WC školjke. I kad bi znao da će neko otvoriti vrata ne bi imao gdje pobjeći - desno se nalazio zid, a lijevo veš mašina.

Lavaboa nije bilo i već sam počeo razmišljati da nas je neko prokleo da živimo u stanu bez njega i čitav se život umivamo nad kadom. A da bi se umio u ovom kupatilu morao bi se nadviti preko veš mašine. Posljednji stan je bio sa sličnom instalacijom „kada-veš mašina“ i nema tog paravana koji će me zaustaviti da prilikom tuširanja ne isprskam veš mašinu.

Kuhinja, ili bolje rečeno njena trećina, se nalazila odmah do kupatila. To je ustvari bila ostava ali je gazda odlučio da to malo preuredi. U toj kuhinji se nije moglo okrenuti. Desno je bio sudoper, pravo šporet, a to dvoje je bilo spojeno ugaonim elementom koji nije imao svoju svrhu. Sudoper je toliko mali da ja u njemu ne bih znao oprati malo veću šerpu. Tu su vjerovatno sapirali suđe od kafe i pribor za jelo, krupnije stvari su prali u kadi. To je moja pretpostavka jer nema šanse da se tu mogla oprati tepsija.

Kada se rerna otvara onda vrata šporeta zauzimaju prazan prostor te kuhinje i kuhar/ica se nalazi u hodniku. I, da stvar bude praktična, tu se leđima dočekate na kuhinjski element iz hodnika. Treći dio kuhinje – frižider, se nalazio na balkonu.

Lijeva vrata hodnika nas vode u spavaću sobu koja ukusno ukrašena sa tri električne slike Ćabe i još nekih džamija. Mogu samo zamisliti kako ova soba izgleda noću kad se pogase svjetla, a upale slike. Zamislio sam sebe kako „malo pod gasom“ (nakon konzumiranja četiri, pet piva, op.a.) ležim na krevetu, samo u boksericama, a slike se vrte. Čovječe, to mora da je ravno prvom metamfetaminskom iskustvu.

A onda dolazimo do glavne atrakcije – dnevne soba! Kad staneš na vrata gledaš u najduži zid u sobi i osjetiš kako te on uvlači u sebe. Čitav zid je ofarban drečavim bojama. Najveći je narandžasti pravougaonik. U njemu se nalazi žuti. U žutom zeleni, u njemu narandžasti i tako se taj redoslijed ponavlja desetak puta formirajući halucinogenu trodimenzionalnu piramidu. Boje su sklopljene kako bi posjetiocu slomile otpor moždanih vijuga u pomjeranju očiju u drugu stranu. Jednostavno ubija ti volju za životom.

Ne znam do kada bi gledao u crtež da se gazda nije postavio između mene i zida. Tad sam skrenuo pogled u desno i ugledao najveći regal u svom životu. Napravljen je, bukvalno, preko čitavog zida, od poda do plafona i od jednog zida do drugog. Zadižući glavu kako bi bolje sagledao ovog monstruma od namještaja, oko plafonjere ugledam baklavu žute boje i oči automatski ponovo pogledaju prema već spomenutoj piramidi na zidu.

I opet bi ja satima stajao i gledao u piramidu da me gazda nije povukao prema balkonu kako bi mi pokazao zaostali dio kuhinje tj. frižider i ostavu. Frižider je bio dobar ali ostava se sastojala od plakara kojem su falila jedna vrata.

- Ova vrata što fale su iza plakara ako ti treba možeš ih sebi zavrnuti, - čuo sam gazdu kao kroz san.

- Ma ne trebaju, - rekao sam. - Vratima i jeste mjesto iza plakara.

- Ali da znaš da su tamo, u slučaju da ti zatrebaju, - dodao je naivno gazda.

U dva koraka sam preletio balkon, dnevnu sobu i hodnik, kako bi se našao na vratima stana. U par riječi sam se oprostio sa gazdom i pobjegao iz zgrade.

- Ja ti ne mogu ništa reći za ovaj stan, - rekao sam SuperŽeni, - ono se mora doživjeti.

Uspio sam je nagovoriti da obiđe ovaj stan. Ja sam podmuklo stajao u hodniku ne dižući glavu prema misterioznim crtežima po stanu.

Nakon ovog izleta oboje smo počeli vjerovati u misteriozni uticaj zapisa na ljude…zapisa sa zidova.

Subotnje jutro je jedan od najpozitivnijih trenutaka u čitavoj sedmici. Svi mirno spavaju osim ljudi koji rade u mikrokreditnim organizacijama.

- Halo, - javio sam se pospano na telefon.

- Dobro jutro, zovem iz mikrokreditne organizacije „Lok“ i trebala bih gospođu... – pjevušila je djevojka.

- Nema je, na moru je, - prekinuo sam fini ženski glas sa drugog kraja telefonske žice.

- Oh, kad se vraća? – upita djevojka sad već malo jačim tonom.

- Pa ja se nadam da neće prije septembra, - odgovorio sam iskreno.

- Ali to je za tri mjeseca? – djevojka je sada već počela da galami.

- Dva mjeseca i 13 dana, da budem tačan.

- Ako do danas u 13:00 ne uplati ratu kredita, blokirat ćemo joj penziju, - izgalami se cura na mene i spusti slušalicu.

I ja spustim slušalicu i vratim se u krevet.

Nakon nekoliko sati uz jutarnju kafu ispričam SuperŽeni jutarnji razgovor sa gospođicom iz „Lok“-a. To nije bio njen kredit nego njene komšinice. Jedno pitanje mi je odmah prošlo kroz glavu: Ko odobrava kredite ljudima koji za žirante imaju 78-o godišnjake?

SuperŽena je odmah zvala svoje roditelje da vide šta oni misle o ovome. Da li da je zovemo u Hrvatsku i da joj kažemo šta je čeka ili da mi uplatimo za nju? Nas dvoje smo odmah htjeli da uplatimo tu ratu kredita, nije bila neka velika svota novca, a i da se žena ne brine. Ipak je ona u godinama, ne znam kako bi prihvatila činjenicu da joj je penzija blokirana zbog nekog duga neke žene?

Nazovemo ženu koja je glavni krivac za taj problem, međutim, ona se ne javlja. Pošaljemo joj SMS da imamo novac za njen kredit i ona nazva kroz dvije nanosekunde.

Odem ja do te žene i odnesem joj novac, rekla je da će ga odmah uplatiti, ne treba da brinemo. I nismo ni brinuli. Da li smo joj novac, vratiće čim mogne. Bili smo ponosni na sebe, eto učinili smo dobro djelo. Majka je spašena.

Mi se fino spremimo i odemo u svoj, sada već bivši, stan. Ljudi su ga okrečili prije par dana pa smo mi otišli da ga očistimo i predamo ključeve.

Čitav dan smo mi radili. Toliko sam bio umoran da sam nas jedva vratio kući. Nekako uspužemo do stana. Otvarajući vrata čujem zvonjavu telefona. Ja laganim korakom krenem prema telefonu, a SuperŽena u WC. Od umora jadna nije imala snage ni vrata da zatvori.

Iz telefonske slušalice se javio glas majke.

- Ej, Amire (još uvijek nije zapamtila moje ime, Amir je njen unuk, a sad me zove Nedime po mom badži, op.a.), majka ovde.

- Šta ima? – skupim svu snagu da zvučim veselo.

- Čuj, ja se vraćam u utorak, nek' me dočekaju na autobuskoj u 6 sati.

Meni su se noge odsjekle, a uši su mi gorile od navale krvi. Bio sam blizu moždanog udara. Počeo sam da mašem rukama i nogama kroz hodnik kao neki tekwando borac.

- Ko se ba vraća? – rekao sam nakon nekoliko sekundi tišine.

- Ja. Ovde neki gosti dolaze pa nema mjesta...

- Ma, ima mjesta, neće da ostane, - čuje se drugi ženski glas iz slušalice. To je bila majkina sestra.

- Ma nema mjesta, nego et' u utorka u 6 na autobuskoj.

Klik.

U tom trenutku bi mi godio Rammstein kao muzička podloga. SuperŽena je vidjela da nešto nije u redu.

- Šta je bilo? - upitala je tiho, kao da se  boji odgovora.

- Majka se vraća, - rekao sam još tiše i otišao u sobu.

- Šta ba? Kad se vraća? – rekla je jecajući.

- Utorak u 6 da je neko sačeka na stanici.

Sjela je pored mene i zapalila cigaru. Oboje smo šutili i gledali u jednu tačku.

- Da su joj makar penziju blokirali, - rekao sam podlo.

- Ja sam mislila da smo mi uradili neko dobro djelo.

- I ja sam. Mislio sam da je sevap da pomognemo starijoj osobi, a ono..., - nisam više imao glasa.

- Pa čovječe ja sam se zbog nje iselila iz ovog stana i rekla da neću više nikad živjeti s njom, - mucala je SuperŽena.

- Jah, - izdahnuo sam.

- Nikad ne reci nikad, - govorila je ona za sebe dok nam je padao mrak na oči.

Nedugo nakon prelaska u novu sredinu dobili smo šansu da pogledamo jednosoban polunamješten stan. Momak koji ga iznajmljuje u njemu nikad nije živio nego ga kupio onako, da ima nešto, jer on živi u selu do grada.

Odlučili smo da se preselimo tj. vratimo u naš rodni grad. Ustvari, ovo je naš „rodni“ grad, a tamo smo odrasli. Ovde smo rođeni, nekih 200m vazdušne linije od naših prozora u kuhinji se nalazi rađaona. Mjesto gdje smo na kraju tunela ugledali svoje prvo svjetlo - svjetlo neonskih sijalica. Oboje smo rođeni u ranim jutarnjim satima, pa je to bila jedino svjetlo koje je u tom momentu dopiralo do nas.

Bilo je više razloga za vraćanje „kući“. Najbolja supruga na svijetu ( u daljem tesktu SuperŽena, op.a.) je  sigurno i kao iz topa mogla nabrojati više od pet razloga. Ja sam imao samo jedan – samo zato što je njoj tamo bolje nego ovdje.

Počeli smo se raspitivati za nenamješten stan ali bez uspjeha. Mislili smo da ćemo lako naći stan, ipak je to mali grad. Međutim, u malom gradu su mali stanovi veoma povoljni za rentanje i to ide u prilog svakom ko odstupa od svoje bračne obaveze – jedan brak, jedan partner. Tako se bez problema može naći jednosoban stan sa kaučom i rešoom. Šta ti više treba?

Ponovo smo pregledali sve oglasnike ali bez uspjeha. Onda smo zvali sve brojeve telefona koji su visili po gradu. Ista priča – stan je polunamješten, ima jedan krevet i rešo.

I onda je SuperŽena imala prijedlog: njena majka (od oca mati, op.a.) ide u posjetu svojoj sestri u Labin na minimum tri mjeseca pa možemo se preseliti u njen stan dok nešto ne nađemo. Žena sama živi u dvosobnom stanu pa nije nikakav problem da se mi uvalimo u  jednu od soba.

I uspijemo se spakovati i preseliti do početka mjeseca kako bismo izbjegli plaćanje kirije. Da budem iskren, gazdarica je govorila da ostanemo u stanu dok ne neđemo sebi stan, ali to se nije poklapalo sa filozofijom SuperŽene.

Elem, u sobi od 10 kvadrata smo bili nas dvoje, razvučeni krevet, još jedan krevet sa dvije velike kutije obuće na sebi i TV-om, radni sto sa akvarijumom na sebi, mali stol sa računarom na sebi, polica sa rezervnim monitorom i kasetofonom na sebi, 30 kutija različitih dimenzija sa knjigama i suđem u sebi, 10-ak velikih crnih vreća za smeće sa odjećom u sebi, dva planinska ranca od 80 litara sa novinama i magazinima u sebi, velika putna torba sa stripovima u sebi, dvije velike lampe i luster (ne na plafonu, nego na kutijama, op.a.), dvije velike uokvirene slike, rasklopljen kuhinjski stol i dvije stolice, električna gitara i pojačalo, jedna ljubičica, jedna orhideja, usisivač i 25kg brašna.

Kad se sve sabere nama je ostajlo negdje oko dva kubika zraka, a i to je bilo opipljivo jer je zrak bio pomiješan sa dimom od cigara.

U slučaju da zažmiriš i pokušaš se malo osloboditi klaustrofobije čuo bi neravnomjerno kapanje iz komšijine klime na lim ispod našeg prozora. Noću smo morali ostavljati radio upaljen samo da nekako zakamufliramo ovu „ubijenje u pojam.“

Jedino je hodža sa svojim zavijanjem uspio totalno prekriti udarce vode u lim. Prozor od sobe je bio na 200m od džamije, a lokalni hodža potpomognut milionima vati iz zvučnika je našao neke remixe ezana koji su podsjećali na najranije radove kultnog benda SCH.

Ludilo je moglo da počne.

Procurilo je negdje iza zida pa je komšinici počeo da otpada plafon. Onako, komad po komad – pola plafona. Sjedim na poslu, nemam kredita da je nazovem. Ako je trznem na mobilni ona će me sigurno nazvati, a postoje šanse da se baterija telefona istroši (baterija je crkla pa traje samo desetak sekundi) ili da ga ne vrati kako treba (jer je telefon rastavljen u komade i u životu ga drže samo dvije žice), pa je neće moći nazvati gazdarica.

Hm, procurilo je negdje u zidu. Dok mene nije bilo kod kuće, komšinica koja živi ispod nas je došla i rekla da joj se pojavila mala fleka na plafonu u kupatilu – tačno iznad WC šolje (ili školjke, kako to neko zove, op.a.).

I to, kad je moja draga otvorila vrata, komšinica se predstavila punim imenom i prezimenom uz poseban naglasak na medicinsku titulu koju nosi, kao da će je to spriječiti od potopa koji slijedi. Hajd' rekoh, možda je gospođa bila u transu zbog vode koja joj kaplje za vrat dok sjedi na šolji, pa se predstavlja kao u ordinaciji. Uđe ta gospođa primarius doktorica u kuću, vidi kod nas suh pod, nigdje ni kapi, i ode.

Prijavimo slučaj gazdarici, ona pošalje vodoinstalatera. Čovjek došao, provjerio, otišao. Mi smo OK.

Sutradan opet ona dođe. Ja otvorih vrata a ona opet:

– Dobar dan, ja sam Dr. (zaboravio sam kako se zove i preziva), i ja živim ispod vas.

– Dobar dan ja sam taj i taj, diplomirani novinar, i ja živim iznad vas, –  ona se malo ko nasmija, misli, ja se zajebavam.

– Nisam mislila ništa loše kad sam se predstavila.

– Ni ja…naprotiv.

– Meni dole još uvijek curi?

– Gdje dole? – moj dvosmisleni i perverzni um je odmah pokušao da zamisli njeno "dole", a sudeći po njenim godinama to bi trebalo da bude k'o suha šljiva.

– Dole, gdje je jučer kapalo, sad curi?

– Kod mene je suho dole, – a sad sam se već uživio u ovu igru riječi dok ona još nije kontala o čemu ja mislim.

– Mogu li ja opet provjerit?

– Može, izvolite, – počeo sam se smješkati jer se lakše uživim u fantaziju nego u stvarnost.

– Nije to smiješno, samo hoću da vidim…ne mogu da vjerujem da je kod tebe suho, a kod mene dole sve mokro.

– Pa moguće je komšinice, – rekao sam kao iskusni ševac, razvlačeći ono "moguće".

Sutradan se opet pojavila na vratima.

– Ja se izvinjavam što sam možda malo dosadna ali meni je otpao plafon u kupatilu.

– Ma dajte.

Siđem dole kod nje. Kupatilo je u haosu. Svo je mokro, od poda do plafona, sa komadima maltera rasutim po podu. A iznad šolje mali mlaz vode, onaj mlaz kad do pola teče, a od pola kaplje. Nešto mi turski zatvori odmah padoše na pamet.

– Komšinice, pa kod vas je pravo mokro…a ko bi rekao.

– Ja tebi kažem.

Udruženim snagama prijavimo slučaj "Amosu", firmi koja je zadužena za održavanje infrastrukture u zgradi. Dođe Predsjednik kućnog savjeta i još neki čilac, čvaknu rukom od pločice i rekoše da nije do njih nego do nekog mog ventila. Znam ja njih, ne radi im se jer u tom slučaju ja ništa ne plaćam, nego je sav trošak na njih. I još mi iste pločice moraju naći.

Samo što oni odoše, dođe komšinica sa svojim vodoinstalaterom. I on kucnu u pločice, i kao što majstori seratori znaju reći uz blago sklopljene oči i namršteno čelo, reče:

– Ovo je do ventila.

– Dobro, sutra ću ga promijenit.

– Evo ja sam majstor mogu to i ja za istu cijenu…

– Neka, ja imama svog majstora.

– Pa eto kakav je kad ovo nije vidio.

– Doviđenja.

– Komšija, molim vas to sredite sutra, prešlo mi je i na plafon u kuhinji.

– Sutra će biti sređeno.

Sutradan dođe naš vodoinstalater, provjerimo sve ventile, i nigdje nikakvih zajebancija. Pošaljem ga kod komšinice da joj objasni da nije do mene nego do šupaka iz "Amosa". Vraća se on i ko iz topa:

– Hej, jest u nje dole mokro. Ma, ljeva (lije, op.a.).

Ja više nisam mogao izdržati i odvalim se smijati.

Dođoše i ljudi iz "Amosa". Izlupaše pločice oko spornog ventila, međutim, nije do njega. Izlupaju oko drugog ventila, nije ni on. Jedan slučajno razbije WC šolju. Ode sto Bogova, sad mi moraju i novu šolju kupiti. Izlupaju pola poda i nađoše negdje da je cijev istruhla. Mislim, zar je to moguće, ipak je ova zgrada pravljena '69.?

Sedam dana su oni kod nas gostovali. Ispratim ih sa srećom i navalim na ručak. Kad, čujem ja nešto kaplje. Ja već ufrko, rekoh poludio. Obiđem oba akvarijuma, kupatilo, kuhinju. Nigdje ništa. Vratim se ručku kad ono opet. Dignem glavu da nešto pošteno opsujem, a na sredini plafona velika fleka.

Ovo ispade život, ne između dvije vatre, nego između dvije vode.

Odemo do komšinice iznad, međutim, nema je. U tom trenutku naiđe komšinica koja zna našu komšinicu i ona je zovne da "leti s posla" jer ima poplavu u kući.

Nakon dva sata dođe komšinica da se izvini – puk'o joj radijator pa je sva voda izašla napolje, ali sve je sređeno. Ma odlično. Eto žao joj je ali i ako nađem vremena da "naletim" na kafu. Živi sama sa mačkom. Malo je falilo da je pitam:

– Je l' mokro dole kod tebe?

Subjekti: Ja i Ona

Objekti: Kum – naš zajednički prijatelj, Kuma – njena sestra a moja svastika, zajednička prijateljica, moji roditelji i sestra sa svojim budućim, njeni roditelji i budući od njene sestre

Vrijeme: Davno prošlo, 29. Decembar 2007. 13:00 SET

Radnja: Vjenčanje

Mjesto: Komotno se može smjestiti u Staljinovu Rusiju

Unutrašnji zidovi oronuli i blijedo zeleni od vlage i ustajalog zraka deprimirali bi i najveselije dvorske lude. Jedina dekoracija u čitavoj zgradi je polupijani i pospani portir. Čekaonica u ovoj zgradi ne postoji. Džaba što je to Opština i što je dobila certifikat ISO standarda, imaš drvene klupe pa izvoli. Na zidu stoji tabla da je u ovim prostorijama zabranjeno pušenje a na stolu između klupa usjala se mesingana pepeljara, sa par mrtvih čikova.

Samo sam očekivao da ljudi oko mene počnu razgovarati na ruskom jeziku i da moj film bude kompletiran.

Za razliku od čekanice, kada smo ušli u kancelariju u kojoj se vrše egzekucije, odnosno vjenčanja, osjetio sam blagi enterijerski vremenski skok u rane osamdesete. Jedna prašnjava fotelja, sivi itison, dvije stolice i stol, plastično cvijeće i  isto tako plastičan matičar.

U ovj kancelarija sam pet puta boravio u službi kuma i matičar mi je uvijek izgledao isto kao da je prepariran, suh, omalen, sa naočalama, u trodjelnom odijelu. Prazninu prostorije popunjavala je tiha klasična muzika kao da je vjenčanje princeze od Luxembuorga i princa od Habsburga.

Porodičnim zakonom Federacije BiH su regulisana prava i dužnosti bračnih partnera.

Član 30.

1. Bračni partneri su ravnopravni u braku
2. Bračni partneri su dužni jedno drugom biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati
3. Bračni partneri sporazumno određuju mjesto stanovanja
4. Bračni partneri ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u porodičnoj zajednici

Čudno je kako jedan tako bitan dogđaj u životu ne traje duže od 15 minuta. Nakon sudbonosnih DA i DA i izjašnjavanja o prezimenu otpočeo je grupni plač. Samo kum, mlada i ja nismo plakali. Ostali su se rasplakali kao da nas isparaćaju na odsluženje zatvorske kazne u Sibir, a ne na sretnu plovidbu bračnim vodama.

Umjesto prstenja zasukali smo rukave, nismo mi hobiti, i pokazali tetovaže na podlakticama. Kod mene na desnoj a kod nje na lijevoj ruci. Matičar se malo unezgodi i samo se osmjehnu.

Vjenčani list je već bio isprintan, uredno potpisan i sa svim pečatima. Ne bi to bilo toliko intersantno da smo mi već pričali sa matičarem o zajdničkom prezimenu. Nego je gospodin sam odlučio na što bi to moglo proizaći i završio na svoju ruku. Samo me intersuje šta bi bilo da je navjesta htjela zadržati svoje ili koristiti oba prezimena. Toliko o pravimo žena.

Službeni ručak je obavljen u pristojnom restoranu u kojem služe solidnu hranu i pošto je riječ o svadbi dozvoljeno nam je da biramo muziku: domaća, domaća-zabavna i narodna. Naravno, nevjesta i ja smo izbor prepustili onima koji se imalo razumiju u navedene tri kategorije.

Neslužbena svadba se desila u našem stanu. Jedina propusnica na našu svadbu je bio odjevni detalj crvene boje. Skupilo se pofino svijeta i svi su imali nešto crveno, neko majicu, haljinu, čarape npr. kum i ja smo bili u dresovima Liverpoola. Pošteno.

U jednoj sobi muzika u drugoj odjeća a u kuhinji klopa i prijateljica koja je sama sebi posla napravila – mućkala koktele čitavu noć. Ne znam zašto ali muškarci i par cura su odmah sjeli „oko muzike“ dok su ostale cure otišle u kuhinju. Da li zbog navike ili one narodne „da je ženama mjesto u kuhinji“ ili možda zbog janjeta na stolu, ostat će misterija?

Da nisam prisustvovo ne bih vjerova: u sobi Underworld (Everyhing, everything) pojačan do maksimuma a to nije malo ali žene u kuhinji su opet bile glasnije. I tako sve do kasnih jutarnjih sati.

Ne sjećam se detalja najbolje ali se sjećam da sam se probudio u krevetu sa svojom suprugom sa moje desne strane, a sa njene druge strane je ležala prijeteljica, i mojim rođakom sa moje lijeve strane. Na podu su bili moja sestra i njen momak.

Onako bunovan kontam gdje sam, šta sam, aha oženih se. Doviđenje, prijatno.

Ako ikada budem pisao esej iz antropologije biće to na temu „Zabava – Gida – Pijanka – Sijelo“. Odrastanje se može pratiti kroz ovaj segment naše kulture.

Do 10. godine jedina zabava sa prijateljima u tvojoj kući je za tvoj rođendan. Pokušavam da se sjetim šta sam radio za te rođendane, ali nema šanse. Nekih poklona se mogu sjetiti i ništa više. Znam da je Coca-Cola bila glavno piće, inače se nije kozumirala radi štete koju nanosi mladoj jetri. (Mati mi je medicinski radnik, by the way.) Od muzike je vjerovatno treštalo nešto po izboru roditelja.

Od 10. do 20. godine praviš gide kad god ti starci (riječ roditelj se koristi jedino u razgovoru sa nastavnicima/profesorima) nisu kod kuće a rođendan je samo jedan od razloga da ih nagovoriš da prenoće negdje drugdje. Tada se demoliraju stanovi. Litar vina se dijeli na kompletnu ekipu i bez obzira koliko popiješ, obavezno si pijan i praviš sranje.

Pri ovim gidama se već razmišlja o muško-ženskom omjeru. Poželjno je da bude 50-50. Jako bitan faktor na ovim skupovima je muzika. Što glasnije to bolje. Još ako se komšije bune, onda to predstavlja dodatni ćeif.

Od 20. do 30. godine pijanke započinju u kući a završavaju napolju. Piješ u svojoj sobi i bez ikakvih problema. Muzika se može i pojačati a i ne mora. Ovde se počinje pojavljivati još jedan faktor a to je meze.

U ovo periodu pijanka završava na dva načina. Prvi je da se napiješ i posljednje čega se sjećaš je wc školjka sa zlatno-smeđkastom želatinom u njoj. A drugi način je da završiš u krevetu sa nekom curom.

Od 30. godine počinju sijela. Od ovog trenutka meze ima gotovo isti značaj kao i alkohol. Muzika je svedena na minimum i uglavnom služi za popunjavanje prostora, odnosno, ubijanja tišine dok alkohol ne razveže jezike.

U ovim godinama već znaš s kim ćeš završiti u krevetu stoga za tebe sijela završavaju samo na jedna način – razmišljajući o teškom mahmurluku koji će ti pokvariti tvoj jedini slobodan dan.

Što se nas tiče mi smo još uvijek u stadijumu pijanki mada već naginjemo na sijela. I po godinama a i po načinu provoda. Mi bi rado pijanku nastavili napolju ali takvih mjesta je vrlo malo pa brzo dosade. Ima i onih organizovanih pijanki ali to je uz dobar povod – fudbal, rođendan ili fudbal.

Mada kod nas to često započne spontano. Neko dođe na popodnevnu kaficu, onda neko spomene pivce, dok najmlađi sleti do prodavnice, Faithlessi (ili Underworld, op.a.)već zadaju neodbranjiv udarac i to se otegne do ranih jutarnjih sati.

Uz dobro društvo i ljuto piće moraš se osjećati mlađim. Makar to trajalo do sutradan ujutro.

Mrak je. Mi spavamo. Negdje iz mraka se čuje pucanj kao da je neko ubacio petardu u staklenu flašu. Znam taj zvuk jer sam to radio u bliskoj mladosti.

Oboje se budimo i kao iz top iskačemo iz kreveta. (Što ti je reć' rat, trzaš na svaki malo jači zvuk, op.a.) Palimo svjetla. Ja izdajem naredbu.

- Ja ću razgledati okolo a ti probaj namirisati  je l' gdje šta gori.

Razdvojimo se po stanu. Akvarijumi dobri. Svi prozori na broju. Sijalice rade, osim one u ostavi ali ona ionako ne radi već par dana. Osigurači dobri. Šporet hladan. Frižider hladan. TV dobar. Računar dobar.

- Ima li šta kod tebe? - pitam curu.

- Nema ali meni k'o da je iz kuhinje.

- Tamo sve radi.

- Je si li provjerio frižider?

- Jesam.

- Idi opet.

Odem. Otvorim vrata. Nije se otopio znači radi.

- Ma dobar k'o zmaj.

Vratimo se u krevet i opet utonemo u san. Mrak. Mi spavamo. Kad opet nešto puče ali ovaj put malo blaže, kao kad sijalica pregori. I ovaj put mi se učinilo kao da je u kuhinji. Opet skačemo i opet iste komande.

Opet prođemo kroz čitav stan ali nigdje ništa. Slegnemo ramenim i vratimo se na spavanje. Samo da me ujutro ne probude Mulder i Skully.

Jutro je. Ja se, kao i obično, budim prvi. Prva jutarnja komanda je ganjanje šerpice za kafu. Usporenim pokretima pristavim vodu i gledam u itison ispred frižidera, nešto mi je tamniji oko vrata ali to se sigurno jutarnja svjetlost prelama.

I negdje oko podne, kad smo fino odkahvenisali i razmotrili da su sinoćna skakanja bila dio Zone sumraka, odnosno kad nas je glad digla iz fotelja, krenu cura da pravi ručak. Za doručak je već kasno.

- U jebo te, otopio nam se frižider, - čuje se vrisak iz kuhinje.

- Eto šta je sinoć puklo, - javio se stručnjak tj. ja.

- Pa ti reče da si provjerio.

- Ja kad sam ga gledo radio je. Bilo je leda.

- Pa normalno da će biti leda, neće se otopiti za dvije minute.

- Otkud sam znao da ne radi. Svjetlo u njemu nikad nije ni radilo. A zuji samo kad ja ležim, čim ustanem on ušuti.

- Valja mi sad ovo svo povrće skuhati jer se ne može ponovo zalediti.

- Tu ima deset kila povrća.

- Ma nema deset nego tri. Šta ću, ne mogu ga baciti?

Dok sam ja bez ikakvog cilja hodao po kuhinji ona je nazvala gazdarici da joj prijavi kvar. Gazdarica nije tu ali će nam posalti majstora sutra. Ja sam dvije godine radio kao mehaničar za frižidere i rashladne uređaje i znam da mu je otišao termostat. Smio bi se kladiti.

Isključim frižider i uključim lampu da provjerim da nije do utičnice. Lampa radi znači da je frižider. Ma termostat, sto posto.

- Dodaj mi šerpu da ovo skuham.

Otvorim kuhinjski element a unutra stakla na sve strane. Sagnem se a poklopac od tave u milion komadića stakla.

- Evo od čega je bio onaj prvi pucanj. Puk'o poklopac od tave.

- De ba?

- Kako je ovo moguće?

- Otkud ja znam, nisam ja Kleopatra.

Bilo je u tom frižideru i još stvari koje bi se mogle pokvariti a ne mogu se odmah pojesti. Ne možeš smiriti teglu meda i teglu ajvara zajedno sa tubom majoneze i tubom senfa. A gdje su jaja, kajmak, sirevi...

Ode ona do komšinice da je pita ima li mjesta u njenom frižideru samo do sutra. Kaže žena da nije problem samo da prenesemo sve što hoćemo.

Kad se cura vratila u stan i vidjela onu šerpu povrća na šporetu vrati se ponovo do komšinice da je pita da li je za ručak. Od nas može dobiti prilog nek' se ona pobrine za glavno jelo. Uze ona, što ne bi, došla sa posla a ručak gotov.

I spakujemo, ustvari, spakuje ona, sve što treba prenijeti kod komšinice i odnese do nje. I prvi put u svom a tako i u mom životu ona ode kod komšinice na kafu. Bez mene! Zaprijetila mi je da ako je neko bude tražio ne smijem ni po cijenu života reći da je kod „kone na kahvi“.

Vrati se, sredi frižider. Moram se pohvaliti da sam se nudio da pomognem ali jednostavno nije bilo posla za mene.

Kad je sve počišćeno pomjerim ga, usisam iza, cura očisti pločice, za Boga miloga, šta će majstor reći. I cura ono u zajebanciji opet ga uključi kad on poče da zuji kao i inače.

- Radi!

- Radi.

- Šta si diro?

- Nisam ništa. Otvaro vrata.

- Pa kako sad radi?

- Otkud ja znam?

- Pa ti si radio sa ovim stvarima, valjda znaš šta je pokvareno a šta nije.

- Možda ima automatsko odleđavanje.

- De ba ne seri.

Ona nazove gazdaricu da joj kaže da je frižider sam proradio. Zaboravio sam joj naglasiti da dok sam radio kao mehaničar za ove stvari ja sam uglavnom sjedio na kutiji sa alatom i listao neke novine ili knjigu dok su majstori radili. A kad sam naučio ime alatki onda sam im dodavao alata.

- Odo ja sad po naše stvari, - reče cura.

Vratila se prije nego što je otišla.

- Nema nikog.

- Možda je otišla do prodavnice.

- Koji je danas dan?

- Petak, - zar je to bitno u ovom trenutku.

- Au, pa neće doći čitav vikend, tek u nedjelju navečer.

Gledam u onu šerpu zeleniša i ne mogu da vjerujem da ću ovo da jedem tri dana.

- Šta misliš da ovaj vikend odemo do mojih ili tvojih?

Završismo podmjeru i unesesmo sve što smo kupili u jednom cugu. Po ovome se može vidjeti kako se prije lagodnije živjelo. Prije sam se morao najmanje tri puta vraćati u kola da bih mogao unijeti kese sa namirnicama a sad sve ponesemo odjednom.

Nije da smo se rasipali, daleko od toga, ali se prije nije baš toliko zagledalo u cijene i količinu koju kupuješ. Nismo se zapitikivali, da li nam je to baš neophodno? Dobro, ja se nisam zapitkivao. Znao sam izaći po hljeb a vratiti se sa novinama, pivom, par slatkiša, kilicom nekih voćkica i hljebom.

Bio sam svjestan da sam živio iznad prosjeka u Bosni. Znao sam da to neće dugo potrajati i zato sam to iskorištavao do maksimuma. Sad sam samo nadoš'o na ono gdje sam i bio.

Od sredine janura sam definitvno na birou za nezaposlene. Mada sam i prije bio na birou, devet godina sam radio na crno. Nakon mnogih stresova na poslu, dao sam otkaz. Hrabar potez, prije svega što se u ovoj državi posao ne baca tek tako a drugo što je plata bila bogovska. Ali nije mi žao ni sekunde, odnosno pfeniga. Zabij mu.

Imali smo neki back up. Ona je uspjela nešto uštediti pa smo mogli par mjeseci da živimo bez promjene. Imao sam neki posao na čekanju a i cura je počela redovno primati socijalu – na papiru 330 KM a na računu 260 KM.

Posao sam odgađao što sam više mogao jer sam htio da se odmorim. Devet godina nisam imao normalan slobodan dan. Postalo je umjeće živjeti kao postanar od ovakvih primanja. Kako se kamara smanjivala tako su se i neke stvari korigovale a neke su i otpale.

Gorivo se sipa tek kad dođe do donje granice rezerve a ne do gornje kao se to prije praktikovalo. Počeo sam više šetati a manje koristi taxi. Na internet se ide sa ciljem a ne za ubijanje vremena.

Dezodorans i parfem se nabavlja tek kad je stvarno istrošen. Šampon se kupuje na litre. Pasta za zube je ostala ista. Sva sreća pa smo odjeće za sva godišnja doba nakupovali ranije.

Stripove sam prestao kupovati jer sam ih gotovo sve nabaio u elektronskom izdanju. Nije ni blizu ali nije ni tako loše. Prije nego što kupim neki CD prvo provjerim da ga neko već nije nabavio. Ne mora se svaki dobar film snimiti za kućnu kolekciju. Ne mora se kupiti svaka knjiga koja se uzme u ruke. Stranih magazina, tipa Maxim, Playboy i GQ, sam se ionako zasitio dok sam radio.

Sva sreća da su „Dani“ postali sranje, ovom priliko bih pozdravio nj.e. Muharema Bazdulja,  pa sam ih nakon deset godina mogao lako izbaciti iz rutine za petak ujutro. Počeo sam kupovati Jutarnje, koji su upola jeftiniji a duplo bolji, ali sam ubrzo i njih izbacio. Feral se mogao pročitati na netu a Slobodnu Bosnu sam dobijao e-mailom od prijatelja.

Poroke je teško odbaciti ali se mogu malo preurediti. Nužda zakon mijenja. Znam ja šta je dobro vino ali i makedonski Vranac od 3,40 KM je dobar...nakon nekoliko gutljaja. Mahmurluk je isti za sve. Što se tiče piva ostao sam vjeran Tuzlanskoj pivari jer nije neka razlika u cijenama u odnosu na drugo pivo. A i lično, uvijek mi je i bilo najbolje. Bez zajebancije.

A kad je riječ o kafi, Jacobs je zamjenjen za Zlatnu džezvu. Ma ništa ne miriše tako dobro kao jutarnja turska kafa. Bio sam u zabludi svo ovo vrijeme. Jedino su cigare ostale ne promjenjene. Za sada.

Ali sranja nisu prestajala. Auto mi se dva puta kvarilo do te granice da neće ni da se zakašlje na kontakt. Napojna jedinica računara je baš sad odlučila da crkne. Pa čak se i narukvica na satu bez ikakvog razloga razvalila a nakon pet-šest dana je i baterija crkla. Pa, jebo te, da ne povjeruješ.

Da bih nam popravio raspoloženje iz podruma sam donio stari akvarijum sa ostalom opremom. Instalirao sam ga samo da sam sebi pokažem da ima napretka.

Proljeće je, sve se obnavlja, drveće ponovo lista, trava ponovo izrasta, cvijeće cvjeta. Sva živa priroda se obnavlja pa ne vidim razlog zašto se i stan ne bi malo preporodio, npr. da se zamijeni česma u kuhinji. Ali ne zato što to ja hoću nego što je stan sam odlučio da je dotrajala, iako je relativno mlada, i da treba da se mijenja.

Prije tri noći gledamo TV i negdje oko 23:30 čujem ja da negdje nešto žubori a nije na TV-u. Odem do kuhinje kad iz česme šiklja voda na sve strane. Pozevem curu da mi pomogne sa dekama i jastucima. Samo mi još treba da komšiji renoviram plafon.

Mislim, proljeće je, ljudi kreče stanove nakon čađi koja se stvorila tokom zime ali ne moram ja učestvovati u tom procesu. I dok sam živio sa starcima izbjegavao sam to što sam više mogao.

Ja i stari smo se protivili tome jer samo kad vidimo onaj regal od orahovog drveta koji se mora pomjerati po sobi, mrak nam padne na oči. I kad stara krene po stanu sa kantom jupola i počne sama da kreči onda joj se i mi pridružimo. Prije se krečilo svake godine, sad kad su oni malo stariji a ja malo lukaviji to se svelo na svake dvije godine.

Elem, poplava je na početku bila veća nego što sam je ja vidio ali sad kad pomislim šta bi se moglo desiti da nas nije bilo u stanu ili da smo spavali, jeza me uhvati.

Cura je uz pomoć nekih tanjira i tepsija uspjela vodu usmjeriti da teče samo u sudoper. (I neka mi neko kaže da žene nisu stvorene za šerpe i tepsije, op.a.) Uvijek se lakše snalazila na malom prostoru od mene, ja sam ipak za veća područja – fudbalska igrališta, vašer i sl.

Ja sam okolo hodao i tražio glavni ventil da zaustavim vodu. Rekoh, hodao, što automatski znači da ga nisam našao. Nazovemo gazdaricu u ono gluho doba noći i kažemo joj šta nam se desilo ali ni ona nije znala gdje stoji ventil ali nam je rekla da je vjerovatno kod komšije.

Našao sam ja nešto odmah pored česme ali nema Boga da ono može neko pomjeriti. Zapeklo do jaja.

Odem do komšinice koja puni burad sa vodom i lagano pokucam jer pretpostavljam da tu živi jedna starija, cca 80 godina, žena i nadao sam se da će mi otvoriti. Ako ne otvori onda će sigurno da zove policiju i prijavi pokušaj pljačke. Što joj ne bih zamjerio jer ni meni ne bi bilo svejdno otvoriti vrata u pola noći nekom trenerkašu, zalizane kose i napola mokre majice.

Vrata otvara neki momak u srednjim 30-im, onako, lagano proćelav sa minđušicom u lijevom uhu i zlatnim- tursko-žutim lančićem. Kasnije sam primjetio da nešto zvače, mora da je malo pretjerao sa pivom pa ga prostrugalo čim nešto žvače u ovo doba noći.

- Ja sa izvinjavam što vam ovako kasno kucam, ja sam vaš komšija i upravo mi je pukla česma u kuhinji a ne mogu naći ventil za vodu. Htio sam da provjerim da nije možda kod vas ventil pa da zavrnete do sutra ujutro...

A on mene gleda i lagano žvače. Nastavim:

- Znate li možda gdje se nalazi ventil...

I onda se u vidokrugu pojavljuje njegova mati.

- Mora biti taj ventil odmah kod česme. Ja se sjećam da je Mira to stavila kad i svi.

Onda se i momak probudi.

- Pa de daj da zavrnemo ventil.

I ode on da zavrne, kad čujem svoju curu kako vrišti:

- Stala je!

- Evo, stari cura dobacuje da je stala pa da ostane tako do jutra a majstor će...

- Pa smijem li ja prijeći kod vas da ti pokažem gdje stoji taj ventil.

- Ma smiješ ja šta.

I dođe dječko i hop, onaj isti ventil koji sam ja čačk'o, on zavrnu od prve. Samo što sam ja okretao u pogrešnu stranu. Hajd' pa šta ako sam okretao naopako nismo svi rođeni da budemo vodoinstalateri, je l' tako?

Uljudno mu se zahvalim i legnemo na spavanje očekujući majstora sutra prije svitanja.

Dođe i jutro ali majstor se ne javlja. Dođe i podna a od majstora ni traga ni glasa. Odemo do mojih staraca i vratimo se predvečer a majstora nigdje. Sva sreća pa nas nije bilo a samim tim nismo prljali ni suđe.

Samo što smo ušli u kuće zove gazdarica da kaže da nam majstor dolazi sutra nekad poslije podne. I bi tako.

Oko 14:00, sjeba nam se vodokotlić. Neće da vuče vodu. Znam da ima neka caka oko ovog vodokotlića, nešto, naspeš vode pa ...nešto tako, ali ja nisam imao blage veze oko tog. I ostavim ga onakvog nek' dočeka majstora, ako to počnem studirati onda ću vjerovatno odvaliti neki dio koji se neće moći zalijepiti i onda mi valja kupovati novi.

Taman mi navalili na šerpu graha, zove majstor, kaže da dolazi za nekih 15-20 minuta. Ma nisam ja ni dvije kašike graha smirio kad majstor na vrata.

- Bujrum?

- Neka samo vi, sad sam ja. Gdje curi voda?

- Evo u kuhinji ova česma pukla.

- Meni je rečeno da curi negdje u zidu?!

- Ma kakvom zidu evo gdje curi, - i uprem prstom u česmu. Kad odvreš ventil vidjet ćeš da šiklja na sve strane.

I odvrnu on i ono bi kako sam mu rekao.

- Uh, ovo pravo curi, de da mi zavrnemo ventil. De ti momak drži ovde a ja ću ovo zavrtat'.

- Toliko od mog ručak, - pomisih u sebi.

- Sad ćemo mi probati popraviti ovu česmu.

- Ne razumijem se baš u te stvari ali znam sigurno da se sa njima ne treba igrati. Pogotovo kad si postanar.

- Ništa ti momak, sa' ćemo mi ovo napravit.

Kroz deset minuta opet scena sa početka.

- Uh, uh, opet curi, drži, drži, da zavrnem ventil. Ovu česmu treba mijenjati. Nema od nje ništa.

Samo sam ga tupo gledao.

- Ništa ti momak, sad ću ja nazvat tvoju gazdaricu, mi ovo moram novu česmu kupiti.

I krenusmo nas dvojica da kupimo novu česmu. I nađosmo mi česmu. I vratismo se kući sa novom česmom. I postavismo novu česmu. I odvrnusmo ventil. I ona opet curi. Do duše, ne curi čitavo vrijeme, nego samo malo, i to na toploj. A bojler nam ionako ne radi pa to i nije neki problem. Nemoj odvrtat toplu vodu pa neće ti ni curiti.

- Ne valja ovo momak. Imaš ti račun?

- Čiji?

- Česmin.

- Imam.

- Sad ću ja nju skinuti pa da je zamjenimo. Ova curi.

- Hajde, ti si majstor za te stvari, ja sam Margarita.

- Šta?

- Ništa, ništa, nešto me zeza i vodokotlić.

- To ćemo kad se vratimo.

I krenusmo nas dvojica da zamijenimo novu česmu. I nađosmo opet istu takvu. I ova najnovija je curila na toploj pipi ali ima neka teorija i za to.

- To ti je do bojlera momak, nije do česme.

- Pa on i ne radi. Mislim, radi ali ga mi ne koristimo uopšte.

- Čuj, u bojleru imaju dvije cijevi različite dužine i dok se voda ne izjednači sa njima ova će česam curiti ali pomalo. Nije to strašno. Evo sad ne curi. Ali sad ako je odvrneš i zavrneš curitr će ti jedno 10 sekundi i prestati.

Ja sam se već izgubio u ovoj teoriji. Kako se voda može izjednačiti između cijevi različite dužine? Il' će biti do gornje ili do donje cijeve ne može se nešto izjednačiti između. I onda sam skontao da baš zbog ovih mojih glupih razbijanja teorija nisam vidio kakav je bio problem sa vodokotlićem. Znam samo da mi je majstor rekao da je u njemu bilo pijeska.

Onda sam počeo da kontam o tome, kako je moguće da pijesak začepi tako veliko crijevo. Pa pijesak je sitan voda ga je trebala odnijeti.

Majstor pokupi svoj alat, fino se pozdravimo, usput mu uzmem broj telefona - nikad se ne zna, zatvorim vrata i kontam: Šta je sledeće?

Ako nam ne zuji frižider onda nam šušti komšinicina česma. Žena po čitav dan nešto pere u kuhinji. Nema šanse da ima toliko suđa. Cura je ubjeđena da ona puni one kanistere za vodu i prodaje u obližnjoj prodavnici. Ja ne znam šta bih rek'o za nju ali da troši vodu – troši. Hajd' da to radi samo po danu nego se to šištanje proteže do kasno u noć.

I trošit će je ovako sve dok se voda plaća po broju članova u domaćinstvu a ne po količini potrošene vode. A ne znamo ni koliko ih živi tu jer ih još nismo uspjeli sresti. Ostale komšije smo upoznali, onoliko koliko je nama potrebno.

Jednu komšinicu smo upoznali kad nam je trebala vaga da izvagamo prtljag prije odlaska u Prag a drugu smo upoznali kad nam je njeno dijete samo ušlo u stan. Et' nešto joj bilo simpatično i mala se pravo udomaćila. Mala je super sve dok ne počne gurati ruku u akvarijum, onda dobija crveniu karton i napušta teren.

Interesantno je da prije, dok sam živio sa starcima, nisam obraćao pažnju na komšije. Mada je bilo unikatnih primjeraka. Ali zato sad imam komšiju na prizemlju, ustvari on živi u podrumu, znači ispod prizemlja. Kolega je napunio neke kante zemljom i u njih posadio jagode i to sve poredao ispred svojih prozora, ne dozvoljavajući parkiranje. Ali tu ludilo ne prestaje. Onda je uzeo neke štapove pa pozabadao u te saksije i na njih nakačio plastične ruže!?

Ne, ne, to još nije sve. Ti štapovi su povezani antenskim kablom a antena je postavljen na dno obližnjeg čempresa. I sad ti njega skontaj.

Nije sve tako crno ima ovde i svijetlih trenutaka npr. poslije 23:00 u atrijumu između dva ulaza. Dok ne upališ svjetlo, samo se vide žižke od, valjda, cigara. A kad upališ svjetlo onda sam sebe kuneš. Bolje ti je da dirneš u osinjak nego u oči da ih pogledaš. A fini su momci, nema govora.

Ali opet mi se sviđa ovdje. Bolje je nego u prethodnom stanu. Uf kad se samo sjetim smrada iz komšinicinog stana sad bih otiš'o i upalio svjetlo u atrijumu. Pa nek' bude šta bude.

Upravo sam odgledao film „The Last Kiss“ i jedan dio me potaknuo na pisanje. Film stvarno nema veze sa mnom, iako su glavni likovi na početnoj granici tridesetih i ulaze u krizu jer treba da se okrene nova stranica u životu, treba da se uozbilje. Mene je ta kriza, nažalost, zaobišla jer sam natjeran da odrastem. Rat me natjerao.

Glavni lik u filmu je prevario svoju buduću suprugu, usto još i trudnu, sa nekom 20-o godišnjom šiparicom. Glavna isprika mu je da se uplašio života koji je ispred njega: žena, dijete i kuća na kredit.

Ja već dvije godine živim sa curom, možda to nekome ne predstavlja problem ali ja sam se bojao zajedničkog života. Bojao sam se odgovornosti koja slijedi u toj situaciji. Sam sâm sebi nabijo furku da je to nešto ozbiljno. Da će se sve promjeniti. Nema više pijanki, svirki i sličnih provoda.

A zašto sam tako mislio?

Zato što se ljudi, koje ja znam, kada počnu živjeti zajedno začahure i ja ih vidim samo u nekom, po meni, lošem svjetlu. Svaka gida sve više liči na sijelo naših staraca a sve manje na gidu. A u stvari, svako sebi stvara mali kosmos u kojem se oni osjećaju super...kada su nasamo.

Eto i mi smo do prije dvije godine više izlazili i družili se sa nama poznatim i ne poznatim svijetom. Sad je to svedeno na minimum. Rijetko se izlazi. Gotovo nikako. Ali nam je super: TV...muzika...film...Lara Croft...internet...vino i pivo, itd. Super nam je. Malo je reći super, odlično se osjećamo.

Ovako sam mogao početi prije 7 godina! Budala, bilo me strah!? Do mene je.

U stvari, nisam siguran da sam rekao ono što sam mislio, možda je to i od ovog vina i cigara, ali u glavnom, mi se ženimo 29. decembra 2007.! I ja u tome ne vidim nikakav problem.

K'o što kažu na Jamajci: „We don't have problems, we only have situations.“

I tako mi pređosmo u novi stan. Normalno da nam nije bilo tako jednostavno. Pošto sam ja radio do 17:00 imali smo vremena do ponoći da prenesemo što više stvari. Možda bi ja to lakše podnio da me nije Stara Gazdarica raspalila.

Prvi dan smo prenijeli svu obuću, odjeću i nešto posuđa. Drugi dan smo uspjeli prenijeti ostatka posuđa, slike i elektronsku opremu. Kad trećeg dana ujutro zove Stara Gazdarica, hoće da dođe sa svojim dragim da omjere stan i vide šta sve treba izbijati. Sve bi to bilo u redu da nije akvarijuma a ne bih htio da mi kaže da je moj akvarijum uništio njen tzv. stan. Cura se dogovorila sa njima da dođu oko 20:00.

Dođem s posla i odmah napadnem akvarijum. Vadi kamenje, čupaj travu i onda patnja zvana „ganjanje riba“. 10 kanistera za vodu i u svakoj po dvije ribe i jedna velika plastična vreća jer riba nije mogla proći kroz otvor kanistera. Onda iscrpaj vodu pa povadi pjesak. Odvoji filter, istresi vodu i povadi spužve.

U normalnim uslovima ovo radim od 3 do 4 sata a ja sam to sredio za 2 sata. Sve to snesem u kola. Sva sreća pa akvarijum kad je prazan nije teži od 50 kila i ivice mu nisu oštre nego baš se ono fino urezuju u dlanove. Ma nije on ni težak koliko je glomazan, oca mu jebem.

Pa onda to sve unesem u novi stan na šesti sprat. Pola ja a pola lift. Samo to pobacam po hodniku i vratim se u stan da dočekam domaćine. Dođem na mjesto zločina umoran k'o pas. Ruke mi se tresu od umora kad zove Stara Gazdarica da kaže da oni neće doći jer ima neka utakmica na TV-u pa joj muž neće da ide.

Eto, šta čovjek da radi u ovakvim situacijama? Šta mu drugo preostaje nego da se napije i isplače k'o curica? Uslijedio je ustaljeni soundtrack psovki koje sam snimio samo za nju. Al' hajd' kad smo već tu da prenesemo knjige. 10 velikih vreća za smeće punih knjiga u prvoj turi i onda smo popadali na koljena i dopuzali do kreveta.

Četvrti dan smo prevlačili ostatak knjiga i magazine i stripove i skripte i sveske i...ja inače skupljam sve od papira, osim toalet papira. Smio bih se kladiti da je 0,0000004% posječene amazonske šume u mom stanu u obliku papira. Nek' mi je na dušu.

Ko bi rekao da je National Geographic tako lagana za čitanje a tako težak za nosanje. Taj dan smo uspjeli prenijeti iz stana sve osim veš mašine. Gospođa je ostala za kraj.

Mašina ima 10 tona. Minimum. Dok nisam bolje upoznao ovu veš mašinu mislio sam da samo Rusi prave teške i glomazne stvari npr. Lada, Volga i sl. Ali i Švabama nije mahane. Ovu mašinu smo na drugi sprat unijeli ja i otac moje cure koji nije ništa ni teži ni jači od mene a to baš nije za pohvalu, vjerujte mi.

Nekako smo je nas dvojica unijeli iz cuga. A nas trojica smo je pola sata iznosili do auta. Jedan prijatelj ima oko 100 kila, drugi je oko 80 i ja sam malo više od 60 kila ali gospođa nas je pošteno oznojila. Pa jebo te, kako god da je okreneš i uhvatiš ona klizi i nema šanse da je držiš više od 3 stepenice.

Čitavu noć nas je mašina derala ali smo je nekako uspjeli uglaviti. U transportu se nešto pojebalo pa neće da suši ali ko je jebe zato su mi radijatori vreli kao da su ih sad izlili, redat ćemo veš po njima.

Kad budem izlazio iz ovog stana veš mašinu im ostavljam u amanet.

Bližio se 25. septembar (2006. godine, op.a), dan kad smo trebali ili platiti kiriju ili izletiti iz stana. Imali smo desetak dana neizvjesnosti. Treba nam najmanje 5 dana da prenesemo ovo „malo stvari“ jer sam ja bio ubijeđen da sve ovo što imamo može stati u dvoja kola. Ma nema šanse, imamo preko 500 knjiga, i isto toliko raznih magazina i nešto manje stripova. A gdje su ostale „ozbiljnije“ stvari kao veš mašina na primjer?!

Nazovem prijateljicu da vidim kad možemo uletiti u stan, kaže ona možemo odmah ako hoćemo ali da nađemo nekoga da nam okreči i da sebi izaberemo kuhinjske elemente. Ona će platiti. U jebo te, tu sam ostao zatečen. Sva sreća pa se njen brat ubaci u razgovor i reče da bi on to volio srediti pa bi nam javio kad to sve bude gotovo. Odlično, rekoh, samo da znaš da mi izlazimo iz ovog stana za par dana.

Prođe od tada par dana ali se Mladi Gazda ne javi nama. Nazovem ga on kaže da još nije gotovo, treba mu još par dana. Prođe od tada još par dana ali stan nije bio gotov. Kaže Gazdarica da su je izradili ljudi za sudoper i da ga je vratila tako da sačekamo još malo. A to još malo je značilo da moramo platiti još jednu kiriju. Ali neka, kažu ko čeka da dočeka ali se i načeka.

Nakon nekoliko dana nazove nas Mladi Gazda da dođemo i da pogledamo stan, samo što ga nisu završili, biće gotovo za par dana. To je samo par zgrada dalje od našeg dotadašnjeg stana. Nađemo se sa njim i samo što smo ušli u stan dođe i njegova mama. Ona nam je nova gazdarica jer moja prijateljica radi u inostranstvu i rijetko je tu.

Stan je odličan. Dvosoban. Ima i balkon. Grijanje je ludilo. I onda su uslijedile gazdaricine magične riječi:

-Evo jutros su bili ljudi i uveli vam kablovsku u obje sobe. Imate naš TV ako vi imate bolji ovaj prebacite u spavaću sobu.

Ne znam šta me zadržavalo da je ne zagrlim i izljubim k'o mater rođenu. Pa, jebo te, od danas imam kablovsku. Možda je nekome ovo glupo ali ja sam ovisnik o TV-u i prva stvar koju radim kad uđem u kuće je da palim TV. Onda skidam jaknu. Nakon ovoga sam spreman čakati još par dana ako treba.

Prođe od tada par dana i gazdarica nas nazva da nam „preda stan“. Mi dođosmo kad ona i još troje ljudi dotjeruju stan. Gazdarica slaže suđe, jedan čovjek sređuje sudoper i vodokotlić, drugi postavlja ogledalo i dovršava itisone a njena rodica ide okolo i samo ih podjebava.

Htio sam odmah reći gazdarici za akvarijum. Ne želim da imam traume prije njenog dolaska u stan a ionako sam mu već zapik'o mjesto.

- Samo da vam kažem da ja imam akvarijum...

- Super, možeš ga staviti ovdje, - i pokaza na mjesto gdje sam ga ja već mislio postaviti.

- To je 150 litara vode.

- Što se mene tiče donesi šta hoćeš. Vi ćete ovdeje živjeti i namjestite sebi kako vam je najbolje.

Pa kako da je čovjek ne zagrli.

- Nisam uspjela da vam kupim novi dušek za bračni krevet to vi sebi izaberite, i odbijte od kirije. Donijet ću vam novu posteljinu i još nekog novog suđa sa vam kupila.

Dok smo mi svukli po čašu piva i oni završiše, sjedoše sa nama, popiše kafu i odoše. Ostaviše nas same u dvosobnom stanu sa  novim itisonima, renoviranim kupatilom, novom kuhinjom i kablovskom u obje sobe!

Vrijedilo je čekati.

Prije mjesec dana, sjedim ja sa prijateljicom na kafici i kukam joj kako ne mogu naći novi stan a ako budem u ovom morao ostati i ove zime onda mi je bolje da idem kod oca u garažu. Barem neću plaćati kiriju. I onda ona meni kaže da naša bivša radna kolegica iznajmljuje stan u istom dijelu grada gdje sam i ja.

Sačekam ja i nju na kafici i dogovorimo se da mi iznajmi svoj stan.

- Kod mene je stan namješten, šta ti imaš od namještaja?

- Veš mašinu i akvarijum.

- E super ja jedino nemam veš mašinu i akvarijum.

I nagovorim ja curu da Gazdarici ništa ne govorimo nego samo da joj par dana prije kirije saopštimo radosnu/žalosnu vijest i izađemo iz stana.

Prođe od tada i 15-tak dana kad u prošli četvrtak dobijamo poziv od Gazdarice. Cura se javila na telefon i čujem ja da ona govori da mene trenutno nema u kući a da ćemo se čuti kad ja dođem, za nekih desetak minuta.

- Gazdarica, hoće da se nađe sa nama ili kod nas ili kod nje.

- Šta hoće?

- Ma nemam pojma, ili da mi odemo do nje ili će on ovdje doći sa čojkom.

Nastupila je ona ružna tišina koju prekida zvuk paljenja cigarete.

- Pokvari mi dan.

- Šta sad hoće?

- Eto, ima nešto da nam kaže ali da se ne sikiramo?

- Ma bježi!

- Vjerovatno hoće da renovira stan.

- Ma nema govora u ovo doba godine. Treba joj 3 godine da ga dovede u normalu a kamo li da nešto od njega napravi.

- Šta ću joj reći?

- Eto nas kod njih na kafu.

I obavijestimo mi nju o našem dolasku. Psihičke pripreme su kao da idemo na neko hodočašće.

Namjestimo plastične osmijehe na lica i pozvonimo. Onda nam se ukaže Gazdarica i njen muž. Ma, samo što smo sjeli Gazdarica ispali kao iz topa:

- Znate šta smo htjeli. Njegovi su htjeli da se usele u vaš stan pa smo mi vama htjeli predložiti da vi pređete u ovaj naš treći stan, odmah do našeg. Vrata do vrata. Cijena je ista, ovaj je i bolji. Sad ćemo otići da ga pogledate...

Meni se zgrči želudac. E tu moja cura, Sunce moje drago, spusti loptu na zemlju.

- Ovaj da se ne muljamo, mi ćemo potražiti neki drugi stan...

- Ma i ovaj vam je super, vidjete ćeš...

- Možda je super ali je visoko a i lokacija mi ne godi...

- Ma ovde ti je super, Boga mi, a nije ba ni visoko, šesti sprat!

- Meni je to visoko, a još nema ni lifta u zgradi.

Tako Gazdarica nju ubjeđuje a ova se ne da i onda Gazda uleti na teren jer vidi da ovo nema smisla. Za razliku od Gazdarice, njen muž je sušta suprtonost. Čovjek se izvinjava što je to ispalo ovako, eto mi smo njemu bili super (a jedno me vidio i to iz auta, op.a.) i on ne bi da nas izgubi ali ako mi nećemo u ovaj drugi stan i to je u redu.

- A kad bi mi trebali izaći iz ovog stana? - da se i ja ubacim u razgovor.

- Pa eto čim vi izađete mi bismo počeli sređivati onaj stan, - reče gazda, moram zamijeniti prozore, kupatilo renovirati, podove i kuhinju promijeniti. Hoću sve da sredim.

- A kakav je taj drugi stan? - upitah, čisto da dobijem na vremenu.

Jah, kad ga gazdarica poče hvaliti misleći da će me uspjeti nagovoriti.

- Ma stan je super, eto hajmo da ga vidite...

- Ma nema potrebe, - uporno će moja cura.

- Unutra ima žene koja napušta stan za par dana.

I ona nas nagovori da pogledamo taj drugi stan, vrata odmah pored njenih. (Tad mi je bilo jasno da ni ona neće da joj svekrva živi odmah do nje, op.a.)

Vrata nam otvara gospođa koja izgleda kao da jedva čeka sudnji dan. Raščupana, sa razmazanom šminkom, sama od sebe klima glavom, upošteno govoreći, žena ima problem. A njen sin nas elegantno-tinejdžerski ignoriše razvaljujući Half life. Po mirisu u stanu može se zaključiti da je za ručak bio grah sa suhim mesom.

Mora se priznati da su u ovom stanu stvari novije bar za dvadeset godina nego one koje su u našem stanu. Ovde ima čak i veš mašina! Kad je Gazdarica spazila da buljimo u mašinu poče se lagano izvlačiti.

- Ovde će te imati i veš mašinu...Nikad ne stigoh tamo da vam je kupim...

- Mi smo je već sebi kupili. Hvala.- rekoh smo u glas.

- Ovo je jednosoban stan ali ovamo smo od špajza napravili dodatnu sobu. Spavać sobu.

Jebo te, pa ovo je k'o samica. Pa ovi ljudi misle da će neko da spava u sobi 3 metra sa 1 metar bez prozora. Soba je toliko mala da su morali staviti klizna vrata kao u garaži jer nemaš gdje postaviti štok za vrata.

Odmah sam sebe zamislio kako pijan u pola noći u totalnom mraku ustajem da idem pišati i počnem vrištati jer ne mogu vrata otvoriti onako kako bi se trebala otvarati. Osjetih trnce kako mi se penju uz leđa.

Kupatilo je toliko prostrano da se vrata ne mogu otvoriti do kraja od tuš kabine. A u slučaju da neko sjedi na WC šolji, moraš se najaviti kad ulaziš da mu štekom ne skineš skalp ili mu ne odvališ nožne prste. I eto onda pravog sranja.

Nakon ovog razgledanja vratimo se kod njih u stan da dovršimo kafu i da probaju još jednom da nas dovuku u ovaj tzv. stan. Opet smo odbili njihov napad i oni su se povukli na svoje linije. Uslijedila je priča o teškoj situaciji u državi i ostale teme samo da se dobije na vremenu.

Iskreno, meni je bilo u cilju da svučem čašu Coca-Cole jer sam napravio pakt sa curom: ja neću piti gazirana pića, a dnevno sam derao najmanje pola litra, a ona neće konzumirati grickalice. Ali ovo je bila vanredna situacija i nije red odbiti kad ti neko nešto ponudi. Nisma ja kriv što nam nije ponudila čips.

Pošto smo završili pregovore i odbili da se predamo napustimo njihov stan kao popišani. U glavama nam se vrtila samo jedna misao:

- Zašto mi nismo u stanju zajebati nekoga ko to zaslužuje?

Baš bi bilo super da smo došli do nje i samo joj bacili ključeve od stana i okrenuli se bez ikakvog objašnjenja a ovako smo samo dobili još jednu ćušku.

U povratku sa mora svratimo u Sarajevo na konak. I prenoćimo fino, ujutro odemo u Buybook na kaficu kad zvoni telefon. Čim sam vidio gazdaricino ime na ekranu umalo se onesvijestih.

- Molim.
- Ej, ćao ja sam.
- Aha...i?
- Ma znaš, malo mi je neprijatno...ja ti u ponedjeljak rano ujutro idem na more pa ako mi možeš kiriju donijeti danas?
- Evo nas u Sarajevu i ne znam kad ćemo doći kući. A danas je nedjelja!
- Ma nije problem kad god da dođete. Mi idemo ujutro oko 3 ili 4.
- Dobro, - šta sam joj mogao reći.
- Hvala, izvini na ovom...
- Vidimo se.

Prenesem svojoj supatnici o čemu se radi a njoj se digne kosa na glavi uz naš duet lokalnih psovki. I nekako se mi vratimo kući oko 21:00 i nazovem gazdaricu.

- Dobro veče, evo ja sam stigao za pet minuta ću vam donijeti novac.
- Ej, evo ja odo u bolnicu.
- Šta ba u bolnicu?
- Ma stavljala zavjese i oklizne mi se stolica pa sam pala i imam osjećaja da sam ruku slomila. Sva je otekla...
- De vi mene sačekajte pet minuta da ja vama donesem pare...
- Biću ispred zgrade čekam muža da dođe...

Prekinem vezu i trčećim korakom krenem prema njenoj zgradi. Spazim ja nju, sva blijeda sa jednom rukom većom od noge.
- Pa, kako da vam se to desi?
- Ej šuti dobro sam ja prošla, prozor je bio otvoren. Mogla sam kroz prozor ispast.
- Ma daj, - rekoh uz teško suzdržavanje da se ne odvalim smijati.
- Ja sam ti se okliznula i da ne padnem kroz prozor bacim se na drugu stranu i padnem na ruku i još me i noga boli. Vidi, - i žena lagano zasuka suknjicu da ja vidim plavu modricu na butini.
- Auuu, ma de nije to strašno. Pa kako će te sad na more?
- Pa zato i odoh sad u bolnicu da mi ovo snime. Da znam kako ću putovat. Eto ti belaja, džaba.

U tom trenutku naiđe njen muž i ona pokupi lovu i odoše oni do bolnice. Vratim se kući i ispričam curi šta se desilo gazdarici a ona se samo slatko nasmija. Sutradan ja i cura šetamo kad na autobuskoj spazimo gazdaricu i njenog sina. Njena lijeva ruka u gipsu od šake do ramena.

- Dobar dan.
- Ej, đe ste vi?
- Jao, šta vam se desilo? - upita moja cura kao šokirana.
- Ma šuti draga moja, stavljala zavjese i okliznem se na stolicu. Mogla sam kroz prozor ispast.
- Pa kako vam je ruka? - upitam ja.
- Eto vidiš kako, moram nositi gips još 15 dana. Ali dobro je, nisam slomila.
- Šta bi sa noge?
- Ma samo malo ugruvala.
- Pa kad krećete na more?
- Ne znam ništa, sinoć nam se i auto pokvarilo. Otišla lamela.
Ja kad nisam eksplodirao od smijeha.
- E baš vam se ne da...
- Ma šuti bolan...
- Odosmo mi pa se vidimo, sretan put.
- Hvala.

Matere mi, halalio sam joj pare.

Šemso
Zadatak je jednostavan: isprintati reklamu na samoljepljivu foliju i zalijepiti je na plastični poklopac neonskih sijalica i to je to.
- Evo ti broj štamparije, ljudi su super a nisu ni skupi, - reče mi prijatelj. Oni su ti iznad rudnika soli. Prođeš putem pored stadiona pa pičiš pravo. Nemožeš promašiti, ima i prodavnica u kući. Tip se zove Šemso...

Kontam nešto, što da ih džaba zovem, sješću u kola i otići pravo do njih, nema gore milion štamparija. I sjedemo cura i ja u kola pa polako pored stadiona, pa pored rudnika soli i onda upitam, za svaki slučaj, nekog čovjeka je li ima ovdje negdje štamparija. Kaže čovjek da ima jedna još jedno 500 metara uz put. I prođem ja tih 500 metara ali štamparije ni na vidiku. Produžim ja još dodatnih 500 metar i nađem ja štampariju ali nije to ta. Ovo je ogromna kuća a nema ni prodavnica u njoj.

Okrenem se, vratim se na onih prvih 500 metara. Opet priupitam nekog čovjeka gdje je ovdje štamparija a on me uputi u neku kuću 50 metara od nas. Prodavnica nije u kući nego pored nje. Izađem iz kola i i uđem u štampariju. Nigdje nikoga. Krenem prema kolima kad čujem nečiji kašalj iza leđa.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Jeste li vi Šemso?
- Jesam.
- Ja sam doš'o da mi uradite reklamu za neonke.
- Kakvu reklamu?
- Ma običnu reklamu, 3 boje...ono, k'o naljepnicu. Ja sam sve uradio i imam snimljeno na Memory Sticku.
- Ne radim ja reklame, - reče on totalno nezainteresovan.
- Prijatelj mi reče da se vama obratim...
- Koji prijatelj?
- Goran...radili ste mu nekoliko plakata i veliku reklamu za internet klub...
- Ne znam ja nikakvog Gorana, - i gleda negdje meni iznad glave isto kao da sam mu došao isprositi reklamu a ne platiti za nju.
- Kako ne znate...radili ste mu reklamu od 10 metara dužine i 2 metra širine.
- Nisam ja.
- Kako niste? Prije dva dana ste mu radili reklamu..., - unezgodi me čovjek da nisam znao šta više da kažem.
- Nisam ja al' znam ko ti može to uraditi. Evo ti broj...čojk se zove Irfan.

Vratim se u kola.
- Šta je bilo? – upita me cura.
- Neće čovjek da mi uradi.
- Pa je li to Šemso?
- Jeste...ma neće čovjek da priča sa mnom...i kaže da nema pojma o Goranu.
- Šta ćemo sad?
- Dao mi je broj nekog Irfana dizajnera, kaže da mi on ovo može uraditi.
- Svašta, pa kad ćeš ga nazvati?
- Čim se odmaknem od ovog krkana na jedno 5 kilometara.

Irfan Dizajner
Parkiram na trotoar, na sigurnoj distanci od Šemse, i nazovem Gorana.
- Gorana!
- Dje si, šta ima?
- Je li tebi Šemso radio one plakate?
- Jest, pa dao sam ti njegov broj.
- Evo ja sad bio kod čovjeka on kaže da nema pojma ko si ti i nije radio nikakve reklame od 10 metara.
- Daj ba sereš?
- Ne serma, matere mi, neće čovjek da priča sa mnom!
- De ba, ljudi su super. Ja s njim prič'o...on mi pokazivao gdje hoće da proširi radnju, šta će sve da nabavi.
- Eh et' dok je samnom pričao nije htio ni da gleda u mene.
- Šta te ima gledat? Hahaha. Ne mogu da vjerujem.
- Evo dao mi je broj nekog Irfana kao on će mi to uraditi.
- Pa ja Irfan se zove.
- Pa je l' Šemso il' je Irfan?
- Ma bio je Šemso ali nazovi taj broj.
- E jebaji ga. Hajd', čujemo se.

Nazovem Irfana.
- Dobar dan, je li Irfan?
- Jeste, ko je to?
- Emir. Rekoše mi da mi vi možete uraditi reklamu za frizerski salon.
- Ko vam je to rek'o?
- Šemso.
- Koji Šemso?
- Šemso...onaj što ima štampariju.
- Ne znam ja nikakvog Šemsu niti...
- Ma nije to sad bitno, meni treba reklama pa možeš li mi je uraditi?
- Evo mene u Kalesiji radim reklamu jednoj mesari, vraćam se u Tuzlu za nekih 2 sata.
- Nazvat ću ja tebe onda za dva sata...
- Ne moraš me zvat' nego me sačekaj na parkingu kod Skvera.
- Dobro.

Nakon dva sata, odem na parking kod Skvera i nazovem Irfana.
- Irfane, evo mene na parkingu kod Skvera.
- A ko je to?
- Onaj što mu trebaš uraditi reklamu za frizerski salon.
- Aha, evo mene sad ću proć' pored tebe sa plavim kadetom-karavan pa me samo prati.

I stvarno prođe plavi kadet-karavan pored nas i mi krenu smo za njim. I odosmo na drugu stranu Tuzle, uz neko brdo koje je pod 60 stepeni a put je toliko širok da samo jedno auto može proći. Da stvar bude još misterioznija put je asfaltiran ali je očito da se prilikom asfaltiranja, asfalt sa vrha slio na dno. Jer što se više penjemo asfalt je sve tanji i tanji. Nakon 10-tak minuta uspinjanja uleti on u neko dvorište, ja za njim. Irfan Dizajner je momak od četrdesetak godina koji izgleda, i ponaša se, kao da radi na pijaci – odjel za polovnu tehničku robu. Džep od više-pogužvane-nego-ispeglane košulje se otegao od mobitela, olovki i novčanika a ruke nježne kao hrastić i, normalno, čiste bez kapi znoja.

- Dobar dan, ja sam Irfan.
- Ja sam Emir.
- A ko je vama rek'o za mene?
- Šemso.
- Ne znam ja nikakvog Šemsu.
- On mi je dao vaš broj telefona...
- Pa što ti on ovo nije uradio?
- Kaže da ne radi reklame.
- On je mene zamijenio sa nekim. Ima jedan Irfan koji ima ista kola k'o i ja pa mi sve mušterije pokrade.
- Pa da li ti radiš reklame?
- Kakvu reklamu hoćeš?
- Obična reklama...samo tekst u tri boje, treba biti isprintana na samoljepljivoj foliji pa da je ja samo zalijepim na onu plastiku od neonki.
- Aha...Hajmo gore.

Nešto kontam, od kad sam upoznao ovog Irfana dizajnera idemo samo prema gore. Uvede nas on u svoju kancelariju/stan tj. prostoriju napravljenu na garaži. Inventar: šporet, frižider, sudoper, sećija i kompjuter. Naš Irfo odmah upali računar da se zagrije pa da krenemo na posao. Čim sam vidio iglični štampač i Windows 98SE na monitoru sve mi je bilo jasno i samo sam tražio način kako da ovo završimo što prije.

- Eh, evo ga, – reče moj Irfo pa laganim pokretom miša kliknu na ikonicu Corel Draw, pa onda na File, pa na New Document, – eh šta tebi sad treba?
Polako izvadim Memory Stick iz džepa i postiđeno mu kažem:
- Evo ovde je urađena reklama samo je treba isprintati.
- Uh, to će bit' problem...nemam ja priključak za to. Treb'o si to snimiti na CD il' floppy.
- Ma evo iskopčat ćemo miška pa uštekati stick i riješen problem.

Na poleđini računara je toliko prašine da me začudilo kako to da nema gljiva!? Nije bilo potrebe da ištekam miška, uštekam stick gdje mu je i mjesto i rek'o možda će ga prepoznati. Normalno da ga je prepoznao ali nakon resetovanja. U međuvremenu malo procunjam pogledom po prostoriji. Oči mi zastaše na skalperu i 3 lenjira i skontam način rada Irfana Dizajnera – na igličnom štampaču odštampa slova pa ih onda skalperom siječe. Oj majko gdje sam ovo doš'o?

- Evo sad sve radi ali de ti sjedi pa to otvori ne znam ja baš najbolje oko tog... – i pokaza prstom na memory stick.
Kod njega je namješteno da se sve otvara sa Corel'om. Otvorim sliku kad on skoči:
- Eh, daj sad meni... – gleda on u ona slova pa nešto kucka po tastaturi, pa nešto psuje, pa opet udari po tastaturi, - evo opet se mora resetovati, ne mogu da odvojim slova od pozadine.
- Pa ne možeš jer je to snimljeno kao slika u jpg formatu.
- Ma znam ja to ali ne mogu da odvojim slova od pozadine, - pa opet počne lupati po tastaturi.
- Irfane, to je urađeno u InDesign-u i snimljeno je kao slika. Meni treba samo da se isprinta i da ja to zalijepim.
- A ovo nije urađeno u Corel-u?
- Nije.
- Aaaaaaa, pa vidiš...ostavi ti meni ovu sliku na kompjuteru a ja ću tebi ovo sve isto uraditi u Corel-u. Biće puno bolje nego ovo...imam ja i ljepši font od ovoga...ovo je, mislim, vidiš da nam pravi probleme.
- Meni to treba danas, što prije i ne smije se ništa mijenjati.
- Mogu ti ja to uraditi danas ali nemam ove tamno zelene boje. Može l' crna ili smeđa?
- Ne može, - napokon se obradujem jer slutim da ubrzo slijdi kraj našeg druženja.
- E joj...nemam tamno zelene imam samo jednu nijansu...a što će ti dvije nijanse zelene na jednoj slici?
- Tako hoće ova žena što sam joj to uradio.
- Jebi ga, ne mogu ti ja to uraditi.
- Žao mi je stvarno onda...
- Evo tebi broj...čekaj malo dječko, - uzima mobilni i nekog zove, - ej, đesi...čuj...sad ću ti poslati jednog dječka i...čuj de mu isprintaj reklamu...ja...ja...ja...evo sad će on...ja...ja...ej, nazvat ću te ja za to...ma ja...ej...ja...evo njega...ja...ja...dobro...ja...ja...hajd', hajd'...ja...hajd'.
I napokon se završi taj telefonski razgovor.
- Otiđite vi u štampariju XXXXX oni imaju ploter.
- A gdje je to?
- Na pijaci dole...
- Gdje na pijaci?
- Znaš gdje je pijaca?
- Znam.
- E pa u onoj ulici?
- Oko pijace imaju 4 ulice, – ovo mi se već počelo sviđati.
Vidi cura da ćemo se mi ovako natezati do mraka pa odluči da konkretno presječe ovaj konstruktivni razgovor:
- Ma ako je dole naći ćemo ih sigurno, nema dole hiljadu štamparija.
- Ma ja ba..., - uleti Irfo Dizajner, - vidjet ćeš ih dole, imaju izlog oblijepljen plakatima.
- Pa kako ću ih onda vidjeti ako ima je izlog oblijepljen?
- Vidjet ćeš plakate...
- Emire, hajmo, - dobaci cura ali ne odustajem ja tako lako.
- Znači dole na pijaci sa ceste se vide plakate?
- Ja, ja, vidjet ćeš imaju ovako plakate polijepljene na izlogu.
- Od kipova idem prema opštini ili prema elektrotehničkom fakultetu?
- Prema opštini pa desno.
- Aha, gore pa desno. Uh, ne mogu tako, to je jednosmjerna.
- Parkiraj kod kipova pa pješke idi prema opštini, - i jadni Irfo je počeo da gubi živce.
- Ma naći ćemo ih.
- Ma ja ba.
- Doviđenja i nemoj šta zahatoriti.
- Ma ništa, sretno.

Sukob generacija
Nakon finog i poučnog razgovora između Irfana i mene, cura i ja krenemo se spuštati niz brdo. Ukratko objasnim curi o načinu rada Irfe Dizajnera i naglasim da sam već počeo gubiti živce u vezi ove reklame a trebala je trebala biti tako jednostavan posao.
- Hej jest mi žao čovjeka, - reče moj cura koja je inače osjetljiva na socijalne slučajeve, - vidiš ti gdje on jadan živi? Nazidao sebi iznad garaže stan.
- Kakav ba stan? Ovo mu služi za kurvaluka.
- Ne vjerujem.
- Ma ja sam ubjeđen.
- Misliš?
- Gdje ima kuća bez TV-a? Ono je samo za kurvaluka.

I tako mi ispoljavamo svoje emocije prema Irfanu kad uz brdo se poče penjati neko malo crveno auto. Počnem vikati na sav glas:
- Halo, majstore...Eeeeeej! Ne radi mi ručna.
Stanem ja u na pola puta jer nemam se gdje pomjeriti a ispred mene stoji crvena Ford Fiesta. Za njenim volanom samo vidim dvije staklene pepeljare koje valjda predstavljaju nečije cvikere. Vidim ja da starac samo što nije umro za volanom ali bezobrazan koliko mu godine dozvoljavaju, stoji i ne jebe se pomjeriti nazad. Ja njemu mahnem rukom da se pomjeri nazad a on to isto mahne meni.
- U jebem li ti državu i majku da ti jebem, - ovo je bilo ono što sam izgovorio naglas a u sebi sam mu još spomenuo kompletan ženski dio porodičnog stabla do 5 koljena unazada i naprijed.

Očigledno je da matorac ne jebe živi silu, hajde reko da se ja malo pomjerim u stranu da mu dam do znanja da nemam gdje – sa desne strane je brdo a sa lijeve strane je provalija od desetak metara a na dnu provalije je nečiji kokošinjac. Ja se pomjeri u stranu a on krenu naprijed i još mi govori da se pomjerim još malo u stranu da on prođe...kao samo mu još malo treba. Otvorim brzo prozor i dreknem k'o junac:
- Nemogu dalje, ne radi mi ručna...jebem li ti mater, da ti jebem! U pičku!
A gospodin mic po mic, hop-hop, i prođe nekako a ja osta na putu okrenut prema provaliji. Nemam puno prostora da idem naprijed da bih se vratio na put a unazad ne mogu bez ručne jer je velika uzbrdica. Vidim i cura samo gleda kroz prozor i snima onaj kokošinjac u podnožju.

- De molim te otiđi do Irfana, nije daleko, i reci mu da ponese jedan malo veći kamen da podbacimo pod točkove.
Jedva ona izađe iz kola. Slučajno se okrenem preko ramena kad niz brdo ide matorac iz Fieste i vidim da nešto priča i maše prstom.
Proturim svoju glavuču kroz prozor i ne slušajući ga dreknem:
- Slušaj stari, nađi neki kamen i podbaci mi pod točak, - ali ne bi to bio toliko staro kad ne bi odmah počelo pametovati.
- Slušaj momak, ne možeš ti tako galamiti i psovati...
E tu sam osjetio kako mi lice gori.
- Djede, ja ti govorim da mi ne radi ručna a ti se praviš budala zato nađi kamen i podbaci mi pod zadnji točak jer ako izađem iz kola jebat ću ti sve od Sunca pa nadole.
Skonta i djed da mi se upalila crvena, otrča do nekog dvorišta, nađe ciglu, podbaci pod točak, ja se nekako ispravim na putu i dok je cura ulazila u kola čujem djeda kako u pozadini nešto priča o ručnoj kočnici i o nekulturi. Samo se lagano okrenem prema njemu i kažem mu, najsmirenije što sam mogao u tom trenutku:
- Marš u pičku materinu, - i spustim se niz brdo.

Deset metara pred kraj puta opet se pojavi neko auto na putu ali u ovom slučaju čovjek se sam vratio unazad. Ima ovde i normalnog svijeta.

Štamparija XXXXXXX
Parkiram kola kod opštine pa krenem prema pijaci u potragu za izlogom oblijepljenim plakatima. Uz malo kruženja oko pijace nađemo mi i tu štampariju. Otvaram vrata i odmah spazim ploter u pozadini.
- Fala Bogu i ovome dođe kraj, - pomislih.
Ispred plotera su dva radnika štamparije totalno nezainteresovani za naš ulazak. Jedan izgleda da nešto radi na računaru a drugi priča na telefon i gleda u plafon.
- Dobar dan.
Ova dvojica ni mukajet, ma ni obrvu da pomjere. Onaj i dalje nešto kucka po računaru, smijem se kladiti da je igrao neku pucačinu, a ovaj i dalje nešto šapće u telefon. Gledam ja njih i gledam i gledam a oni ni ušima da mrdnu. Malo iznerviran okrenem se svojoj curi:
- Dobar dan.
- Dobar dan, - odgovori ona.
- Kako ste?
- Dobro a vi?
- A trebam nešto da isprintam pa doš'o kod vas.
- Evo sad će momci, - odgovori ona i klimnu glavom prema njima a oni u pozi u kojoj smo ih i zatekli.

Gledam ja ova dva imbecila. Nije da volim ponižavati i vrijeđati ljude ali sam već uveliko nervozan i ova dvojica mi dođu kao so na ranu. Onaj prvi, zvat ćemo ga Mr. Duke Nukem, je u ranim dvadesetim, duga kosa, cyber-punker i fura se kao da radi džambo plakate za Adidas ili BMW a ne kalendare za lokalne mesnice i slastičarne. A drugi, njega ćemo zvati Kormoran zbog malo više izbačene donje vilice, je u srednjim tridesetim, i izgleda tako obrazovano da čisto sumnjam da zna ugasiti računar bez upotrebe miša.

I nakon nekih 15 minuta Kormoran prekide razgovor rečenicom:
-...Ej, hajd' zvat ću te...imam nekog posla, - okrenu se prema nama, - šta trebate?
Lagano mu pristupim i pružim Memory Stick:
- Dobar dan, imam ovde jednu sliku, u jpg formatu, koju bih da mi isprintate na samoljepljivu foliju.

Uzima stick, ubacuje ga u računar kad mu zazvoni telefon. Meni pade mrak na oči.
- Ej đesi, šta ima? – i vraća se u početni položaj tj. zavali se u stolicu i zagleda se u plafon.
On izgleda ne zna pričati preko telefona ako ne gleda u plafon, šta li? I nakon petominutnog razgovora o roštilju, špriceru i pičkicama, pogleda u mene pa se izgleda sjeti onog memory sticka.
- Hajd' čućemo se, imam nekog posla.

Čim sam vidio da kursor ide na ikonu Corel Draw oblijo me hladan znoj. Otvori sliku koju sam ja radio pa nešto on uvećava pa smanjuje, pa onda nešto klikće po tastaturi i onda odgovori na pitanje za milion eura:
- Ovo nije urađeno u Corel-u.
- Nije urađeno u Draw-u nego u Adobe InDesign-u, - i ovde sam puk'o ko balon.
- Pa ja, nije urađeno u Corel-u?!
- Pa da nije urađeno Draw-u a firma koja je proizvela Draw se zove Corel.
- Pa to je isto.
- To je isto k'o da te pitam pušiš li ti Fabriku duhana Rovinj ili pušiš Ronhill? – onda je nastala mala pauza da se konsolidiju snage.
- Vidim da je mutno je si li ti ovako htio ili nisi nešto dobro naštim'o?
- Ja sam tako htio.
- Što nisi koristio minimum 200 dpi ovo će ti biti mutno kad se isprinta.
- Neće. Mislim da je 75 dpi sasvim dovoljno za to. Nije fotografije nego samo tekst.
- Neće, neće, - izvadi stick iz računara i vrati mi ga, - moraš ovo prepravit u 200 dpi.

Pa šta sad da mu čovjek uradi? Šta? Sad bi ga razapaeo kao džambo plakat. Ali cinik ostaje cinik:
- A do koliko vi radite?
- Do čet'ri.
Gledam na sat a ono pola četiri.
- E super imam pola sata, odoh ja ovo začas prepraviti pa se odmah vratim. Znači 200 dpi?
- Ja, 200 dpi, minimum.

Izletim napolje i taman da otvorim usta da mu opsujem kad me cure preduhitri.
- U pička li mu materina. Vidiš ti koliko je to bezobrazno, majku im jebem seljačku.
- Ma znam ja ovog Žuću (Mr.Kormoran, op.a.) iz rata, seljačina...
- Ej ko sve radi u ovoj državi. Kakvi seljaci...
- Pa šta ćemo sad?
- Idemo kući da ovo prepravim pa da mu donesem.
- Ma nema govora, jebem ti reklamu, propade nam dan...
- Moram je uraditi, ako sam obećao onda ću to i ispoštovati, - rekoh cinik ostaje cinik.

Normalno da sam to i odvojio za neki drugi dan. Ovaj mi je već dosta upropašten.

Kade
Sutradan sam na poslu pričao sa prijateljem Valterom o zgodama oko reklame i pripadnicima plemena Corel. On me uputi kod Kadeta, koji ima knjižaru ali i štampariju, kaže da je čovjek završio grafički dizajn i da se razumije u to. I odem ja kod tog Kadeta koji se nalazi na mjestu odakle sam ja zvao Irfana Dizajnera. To sam shvatio kao neki znak da se svemu ovome bliži kraj.

Cura ostane u kolima jer je to trebalo kratko trajati. Samo mu dam stick i on to isprinta ili mi kaže da dođem za par dan i ćao. U radnji me dočeka njegova supruga i poruka da će Kade doći za nekih 15 minuta. Hajd' rekoh da sačekam. Ponudi mi gospođa da sjedem u tamo iza pulta, da ne stojim, ali neka hvala, nije mi teško. I tako ja stojim, razgledam knjižaru i slučajno mi se pogled sudari sa gospođom a ona lagano namignu. Hajd' reko nije to ništa, učinulo mi se, pogledam prema njoj a ona opet namignu još malo i osmjehnu. Vidim ja da me ova gospođa mjerka ispod oka pa stanem odmah uz vrata da me cura vidi. Nije vjerovat' ženama u kasnim tridesetim.

I dođe kolega Kade. Da ga čovjek vidi na ulici rekao bi da je partijski sekretar iz 1975. Smiren, usporeni pokreti, kratka kosa začešljana u desnu stranu, tamno smeđe odijelo veće za broj i cipelice što pucketaju kad hoda.
- Zdravo momak, izvoli?
- Htio bih da mi isprintate reklamu za frizerski salon.
- Hajmo ovamo, - provede me iza pulta u kancelariju. To je backstage njegove knjižare. Sastoji se od police na kojoj se nalazi računar, dvije stolice i jednog plakara.

Ja sjedem na jedinu stolicu a on mi uvali svesku i olovku u ruke.
- Eh, napiši šta hoćeš.
- Šta, šta hoću?
- Pa, šta hoćeš da ti piše na toj reklami, vlasnik il' ime salona.
- Ja to imam već urađeno samo na memory sticku.

Uze onaj stick i prevrćući očima ušteka ga u računar.
- Hajd' da vidimo šta si to uradio.
Oborim glavu na trenutak da mu ništa ne odgovorim i kad sam vidio da otvara Corel Draw mislio sam da spavam i da će me svakog trenutka neko probuditi. Otvori on moju sliku.
- Je l' to to?
- Jeste, meni treba samo da to isprintate na samoljepljivu foliju.
- Nije ovo dobro.
- Što?
- Ne, ne, ovo nije dobro.
- Šta mu fali? – već sam počeo polako gubiti živce.
- Ovo će ti biti mutno kad se isprinta, - i uveća sliku 2000 puta tako da su na ekranu bile samo 4 kockice, - vidiš da nije dobra rezolucija.
- Ma, neću ja džambo plakat, meni to treba na širinu duple neonke.
- Slušaj momak, ja ne znam čime se ti baviš, ali ja sam grafičar 25 godina i znam ovaj pos'o radit...
Tad sam osjetio da mi pucketa u ušima. Kad odjednom izađe neka djevojčica iza plakara i dođe do njega nešto mu šapnu i opet ode iza plakara. Kontam da sam već počeo luditi.
- Kade čuj nešto, možeš li ti to meni isprintati pa nek' bude i mutno i mrljavo, samo da mi isprintaš?
- Momak, pazi jednu stvar...ovo nije dobro, - pa opet poveća sliku 2000 puta pa smanji na 10 posto, - ovo je mutno, vidi ovo, - pa opet malo poveća pa malo smanji.
- To je urađeno 1:1 i znam da je dobro.
- Momak, u čemu si ovo radio?
- Adobe InDesign.
- Eh vidiš, zato je to ovako mrljavo.
- Ma nije mrljavo, jebem ga ja da ga jebem. De isprintaj pa ćeš vidjet. Nije Corel jedini program za grafiku, - došlo mi je da skočim i pritisnem dugme print pa nek bude šta bude.

Onda je uslijedila Kadetova kultna izjava:
- Momak, ja nisam u modi ali pratim trendove.
- Molim? – osjetio sam kako mi se mozak počeo znojiti da shvati ovu rečenicu.
- Ja godinam radim u Corel-u i znam ja te vaše fotošopove ali ovo će da bude mutno.

Zapalim cigaretu i bez pitanja da li se smije.
- Druže Kade, ja ću platiti koliko god bude potrebno samo mi to isprintajte onako kako ja hoću. Molim vas.
- U redu. Na koju foliju hoćeš?
- Molim?!
- Na onu što propušta svjetlost ili na onu što ne propušta?
- Neka bude po vašem izboru.
- Hehe, ne možemo tako momak...
- Na onu što propušta, - presječem ga u startu druge faze masiranja mozga.
- Dobro, samo da ja to izračunam...to ti je...70 maraka.
- Je li može odmah biti gotovo?
- Ne može.

Kad iza plakara izađe i njegova žena i prođe pored nas. Onda sam skontao da je ovo ustvari pola stana sa plakarom kao pregradom. Tad sam se sjetio David Lyncha jer i on vjerovatno za svoje filmove skuplja fazone iz ovakvih situacija.
- Nije valjda da je ovo sve bilo uzalud?
- Trebam ja to isprintati pa onda to lijepo isjeć'...
- Meni to treba odmah.
- De da vidim tu plastiku na koju ćeš lijepiti ovo.
- Pa nije mi ovde.
- Pa kako da ti to odmah uradim ako nemaš plastiku?
- Pa ja ću to zalijepiti.
- E ne može tako, moraš donijeti da ja to zalijepim.
- Ma ja ću to zalijepiti.
- Pa ako zalijepiš ukrivo reći ćeš poslije Kade mi radio.

Oj Bože on se brine za svoju reputaciju a vrhunac njegove kreativnosti je kalendar za prodavnicu autodijelova.
- Ma ne bih to nikada rekao ali evo odoh kući po plastiku pa vi to zalijepite kad budete mogli.
- Tako bi ti bilo najbolje, - reče njegova žena.
Trznem se jer je nisam ni primjetio da mi je iza leđa. Jebo sve ako su ovi normalni. Ustanem bez naglih pokreta, pozdravim se sa njim i vratim se u kola.
- Jebo te pa gdje si ti do sada? – upita me cura.
- Na času iz Corel-a.
- Ja sam mislila ti ćeš izaći sa isprintanom reklamom.
- Hoooj, šta je ovim ljudima, jebo ih Corel da ih jebo.
- Pa šta je bilo?
- Ma valja mi nabaviti Corel. Nema druge.

The Real Šemso
I bi tako.
- Gorane.
- Šta ima?
- Imaš li koji Corel Draw?
- Što će ti to?
- Ja sam već krenuo do tebe da pokupim bilo koju verziju. To je jedini način da završim ovu reklamu.
- De ba, još je nisi završio?
- Ej, nemoj da mi vadiš živce...
- Vidjet ću sa burazom imam neku verziju.
- Vidimo se za pola sata.

Na putu do Gorana pokupim i poklopac na kojem treba zalijepiti tu reklamu, zlu ne trebalo.
- Evo ti Corel 9, nemam ništa novije.
- Ma nije bitno da mi je samo da je uradim i da završim više sa ovom reklamom.
- Ne mogu da vjerujem da ti Šemso nije htio uraditi reklamu.
- Eto neće čovjek ni da gleda u mene dok priča sa mnom.
- Ja baš Amri pričam i ona ne može da vjeruje, mislim, ljudi su super. Daj sad ću ih ja nazvati.
- Ma nemoj ih džaba zvati, otići ću sad kod nekog drugog i gotovo.
Tako se završi razgovor između Gorana i mene i odem ja kući da to uradim kako treba.

Taman sjeo za računar da instaliram Corel Draw i oko mi skrenu na papir sa Šemsinim telefonskim brojem. Kontam nešto, sad ću ja njega ipak nazovati, možda će to biti druga priča.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Ovde Emir da li je to Šemso?
- Jeste, izvolite.
- Htio bih da uradim reklamu na smoljepljivoj foliji.
- Dobro.
- Znači, reklama je u tri boje, samo tekst i vi biste to meni isprintali a ja bih to zalijepio.
- Dobro.
- Meni to treba što je prije moguće.
- Dobro.
- Znači može?
- Može, može. Vi samo donesite to što vam trebamo isprintati pa da to završimo.
- Eto mene odmah.
- Dobro.
- Izvinite a gdje je vaša štamparija?
- Prođete rudnik soli jedno 500 metara, kuća broj 51, ima prodavnica u kući. Ne možete promašiti.
- OK, vidimo se za 15-20 minuta.
- Doviđenja.
- Doviđenja.

Mogu samo zamisliti kako sam glup pogled imao nakon ovog razgovora. Čujem curu kako me pita:
- I šta bi?
- Jebo sve ovo nije onaj Šemso.
- Pa je li ti rekao gdje mu je štamparija?
- Jeste, idemo odmah.

I krenemo mi prema toj štampariji. Ono šte me najviše interesuje jeste kuća broj 51. Lagano prođemo rudnik soli i nastavimo naprijed. Skontamo kako idu brojevi kuća. I prateći te brojeve prođemo onu štampariju gdje sam prvi put došao. Nastavimo naprijed i napokon nađemo famoznu kuću broj 51 – prodavnica i štamparija su u istoj kući. Ispred nje sam se okrenuo sa autom kad sam došao prvi put. Nisam mogao da vjerujem da sam bio tako blizu. Parkiram auto i uletimo unutra.

Na vratima nas doček momak u ranim tridestim po izgledu bih rekao da radi kao električar u nekom državnom preduzeću.
- Vi ste Emir?
- Da.
- Ja sam Šemso, drago mi je.
- Također.
Izvadim i dam mu stick. On ga bez ikakvog pitanja ušteka u računar, nađe sliku i otvori je sa Photoshop-om! Ni riječi o Corelu i mrljavosti. Ma ništa.
- Je li ovo to što treba isprintati?
- Jeste.
- U redu. Trenutno mi je zauzet ploter pa ćemo ovo uraditi tek za nekih pola sata.
- Ma nije problem, - oduševljeno sam vrisnuo.
- Ako imate i plastiku dajte mi je pa ću vam ja to i zalijepiti ako ne ispadne dobro da možemo uraditi drugu.

Ovo kad sam čuo samo sam molio da me niko ne probudi.
- Evo sad ću vam ja donijeti i plastiku.
Otrčim do kola i donesem mu plastiku. Gleda on u nju pa je nešto prevrće, već sam očekivao neki problem.
- Znate šta... – reče The Real Šemso a meni se noge osjekle, - mi bi ovo trebali očistiti. Pa da vi navratite za jedno dva sata da se to lijepo osuši.
- Može li ovako, da ja dođem sutra po to?
- To bi bilo najbolje.
- Koliko će to da me košta?
- 30 maraka.
- Sa lijepljenjem?
- Ma to je džaba, - reče Šemso kroz smijeh, - a platit ćete kad sve bude gotovo.
Prije nego smo se rastali ispričam mu zgodu sa prvim Šemsom na što je The Real Šemso rekao:
- Nema riječi. Stvarno sam zapanjen i nije mi jasno ako je već slagao da se zove Šemso zašto vam nije odradio posao. Ja se izvinjavam.

Pozdravimo se fino i svako na svoju stranu. Nisam mogao da vjerujem da ću uspjeti da završim ovu reklamu a da ne moram koristiti Corel Draw. Sutradan dođem po reklamu, iskeširam 30 maraka i odem odmah da postavim reklamu. Šta ja znam šta se može desiti ako je ostavim kod kuće par dana? Možda mi bude trebao Corel da je postavim na zid. Nikad se ne zna sa ovom tehnologijom.

Prije par dana sjedim i gledam TV kad odjednom nestade struje. Normalno, ne pomjerajući se iz kreveta dreknem:
- Je l' to nestalo struje?
- Nije.
- Kako nije? Ne radi mi TV a i ugasilo se svjetlo u akvarijumu.
- Evo šporet radi. A i bojler. I veš mašina.
- E jebem ti osigurače i ko ih izmisli.

Provjerim svojim očima. Sve radi osim TV-a i akvarijuma a oni se napajaju iz iste utičnice.
- Pa ne može tek tako izbacit' osigurač, - reče majstor tj. ja.
- A što ne bi mogao? – uslijedi logično pitanje.
- Pa...šta ja znam...ne može. Nešto ga mora preopteretit. Da nisi šta upalila?
- Ma nisam ništa dotakla, režem salatu na stolu.

Nije bilo teško pronaći sjebani osigurač jer od 10 osigurača samo je jedan obilježen sa znakom „TV“. Izvadim jadnika kad ono 10 ampera a ja u kući imam 19 osigurača od 20 ampera.
- Ja ću staviti ovaj jači pa nek sve izgori.
- Nek izdrži do sutra, onda ćemo kupiti od 10 ampera pa zamijeniti.

Zamijenim osigurač i vratim se u početni položaj tj. horizontala uz TV. Nije prošlo ni pet minuta opet se ugasi TV i svjetlo u akvarijumu i opet ide urlik:
- Je l' to nestalo struje?
- Ama nije.
- E, kod mene jeste.

Opet zamijenim osigurač i opet se vratim u početni položaj. Nakon desetak minuta ustanem da istresem pepljaru u ostavu i dok sam zatvarao vrata opet se ugasi TV i svjetlo u akvarijumu.
- E, ovo nije normalno.
- Šta?
- Opet je crk'o osigurač.
- De ba? Ma ovo je do instalacija.
- Ma ovo je zona sumraka.

Malo ponjušim oko dotične utičnice reko' možda je počelo goriti u zidu. Ništa, samo miris kreča. Opet zamijenim osigurač, sve radi normalno. Odem u ostavu da bacima stari osigurač, zatvorim vrata, iskoči jebeni osigurač!

Gledam u ona vrata i onda skontam: frižider je u ostavi ali je preko produžnog kabla koje ide ispod vrata uključen u utičnicu u kuhinji i da to pravi kratki spoj. Bio sam tako ponosan na sebe.
- Naš'o sam gdje nam se javlja kratki spoj! - pročulo se našom zgradom a možda i šire.
- Gdje?
- Ovo kablo od frižidera pravi spoj.
- Sad ćemo frižider iznijeti u kuhinju. Negdje ćemo ga uglavit...
- Ma nema potrebe sad ću ja izolir trakom ovo srediti...
- Ma nema govora, frižider ide u kuhinju...
- Čuj, ulijepit ću kablo a onda ću malo zarezat vrata da se kablo ne lomi...
- Frižider ide u kuhinju.
- Ali gdje u kuhinju? Jedva se i mi uguramo ovde.
- Nešto ćemo skontati ali neću da mislim o nekom kablu koje može da uzrokuje požar.

I tako frižider dođe u kuhinju. Jesta da je malo tijesno i da ne možemo koristiti sto pa sad jedemo sa stola koji je do članaka i da do prozora u kuhinji možeš doći samo preko trosjeda i da nas budi po noći ali smo sigurni da ćemo uštediti na osiguračima. A i praktičnije je.

Mi se sa gazdaricom susrećemo samo kad joj uručujemo novce. Idemo naizmjenično, jednom ja a jednom cura. To je odlično ali i nije, valja se odreći para za nešto što ne vrijedi toliko. Ali šta je tu je, valjda nas i onaj Bingo pogodi makar jednom.

Bio je moj red za isporuku i krenem nekako prije Dnevnika jer nisam htio da se nerviram a ne mogu da ga ne gledam ako sam u kući. Ne sjećam se tačno koji je mjesec bio ali znam da je bila zima. Negdje na pola puta nestade struje u čitavom gradu. Nekako napipam put do njene zgrade i krenem uz stepenice a po nesreći ona živi na zadnjem spratu.

Kad sam se popeo na njen sprat zateknem situaciju kako neki čovjek pod svijećom sklapa plakar u haustoru a moja gazdarica i njena komšinica stoje na vratima i nešto čavrljaju.

- Dobro veče, kako ste?
- O, zdravo, otkud ti?
- Matere ti, šta misliš odkud ja? - naravno da ovo nisam rekao nego sam se pravio fin i naivan, ma eto doš'o do vam ono...
- Hajd' uđi ovamo, ne moraš se izuvat.

I uđem ja u hodnik. Ona kako zatvori vrata tako se izgubi i ono malo svjetlosti od svijeće. Ništa se ne vidi samo čujem sebe i nju kako dišemo. Ona je odlučila da razbije tišinu.

- Šta ima?
- Aaa...ništa, počnem se okretati po onom mraku pokušavajući da je lociram po glasu.
- Hoćemo popit' kafu?
- Ovaj, žurim...moram do videoteke...
- Ma, daj da popijemo kafu, imam plinsku bocu.
- Ma nema potrebe...
- Daj gdje žuriš? Uđi na pola sata - sat.
- Stvarno žurim...

U tom trenutku je u hodnik uletio njen sin. I ona je skontala šta to znači pa je dreknula:
- A evo i njega. Slomio je ruku pa mu je sad teško u školi.
Ja sam sav presretan skočio da se s njim rukujem iako u onom gluhom mraku nisam uspio skontati ni koja mu je ruka u gipsu.
- Šta ima stari?
Dok smo jedan drugom ganjali ruku čuo sam gazdaricu kako ushićeno dobacuje:
- Ma to je sine, onaj naš podstanar, donio kiriju.

Nekako uganjam i njenu ruku, uvalim joj pare i strčim niz stepenice. U onom mraku par puta sam koljenom udario od gelender ali to sam tek kasnije shvatio kad sam došao kući i vidio modrice. Sve to lijepo ispričam curi a ona to smireno prokementariše:
- U jebla mater, daš joj 300 maraka i još da te jebe. E ne može.

He is my bitch!

Gazdarica nas stvarno ne tuši sa svojim dolascima. Bila je samo dva puta tokom čitave godine ali oba puta su nam bila jako stresna.

Prvi put kad je dolazila stavimo je u kuhinju da sjedi da se ne bi dugo zadržala jer žena je puna šupljaka (prazne priče, op.a.a) ako zine odmah nešto slaže. Kad smo joj uvalili opomenu pred sudsku tužbu zbog ne plaćenog grijanja od 2000. godine samo ga lagano smota u džep:
- Ma ja sam ovo platila ali im nisu legle pare.
Kasnije smo vidjeli da nije plaćala ni za odvoz smeća ni za održavanje stubišta.

Priča ona nama kako je prošle godine krečila i farbala stolariju ali eto bivša stanarka nije prozračivala stan i sad je to sve požutilo pa nas moli da mi otvaramo prozore malo češće!?

Ma ta se stolarija farbala samo jednom u životu i to kad su napravili zgradu u ranim '60. Prilikom svakog otvaranja prozora, na dasci ostane po jedan mali komadić farbe a često i istruhle stolarije. Zato nam u stanu zrak struji sa sve četiri strane stana i u sredini sobe dolazi do njihovog spajanja pa nam se javljalju mini tornada što bi naš narod rekao – vještičije kolo.

A zadnji put je okrečeno, brat bratu, prije 20 godina. To se može zaključiti po dezenu u kuhinji. Kuhinja je okrečena u bijelo a oko viseće i šporeta je blijedo zelena boja. Pa to se više ne radi od vremena tapeta (rane '80. op.a.). Lijepo se vidi šta je ona krečila – samo oko prekidača za svjetlo.

Čim je počela kukati na vlagu u stanu koja joj je ostala od prošle podstanarke odmah sam se preznojio od pomisli da ja imam veliki akvarijum i kako da joj objasnim da on ne stvara vlagu po zidovima. Sva sreća tog se odmah sjetila i moja cura pa je otvorila vrata od ormara u drugoj sobi tako da se akvarijum ne vidi. Cura mi je genije!

Drugi put kad je dolazila skovali smo plan kako da gazdarica ne vidi akvarijum. Cura će ležati u sobi lafo spava jer je boli stomak pa ćemo zatvoriti vrata a ja ću neprijatelja zadržati u kuhinji. Gazdarica je rekla da neće biti dugo jer mora ići sinu na roditeljski sastanak.

I dođe ona. Objasnim joj da ćemo sjediti u kuhinji jer mi cura tamo spava, PMS i tako to. Ona sjede na krevet a ja na stolicu. Između nas sto a na njemu računar. Na krevet sam bacio par papira i na računaru otvorio neki dokument – kao ja učim i nemam vremena za zajebanciju.

- Ah, vidim kupio si računar.
- Ma ja, treba nam za fakultet i malo za internet. Upravo sam krenuo da kolegi odnesem seminarski, - kakva gnusna laž.
- Koliki su ti računi za telefon? – ispali ona k'o iz topa.
- Oko 20 maraka jer ga i ne koristimo puno...nekad samo...ono...e-mail...ništa strašno...
- Bivša stanarka mi je nabila račun i otišla.
- Nemojte se brinuti za to...
- Samo 'nako pitam, znam ja tebe...

Već sam se oznojio a i atmosfera je bila malo laganije.
- Mi nikako da se ispričamo. Ti dođeš samo na vrata, kratko, daš kiriju. Trebaš doći nekad na kafu.
U tom trenutku sam osjetio kako mi znoj ispod pazuha više ne kapa nego lije.
- Hm...pa doći ću...nekad...ono...
- Uvijek si u prolazu, negdje žuriš...
Tad sam osjetio da su mi i leđa mokra.
- Pa radim puno a kad ne radim...ono...da mi je da sam s curom...
- Pa vidjet ćeš je...
U ušima sam osjetio neko pucketanje.
- Ma...i učim puno...
- Pa?
- Šta pa?
- Pa kako ti ide?
- Šta?
- Fakultet.
- A fakultet...dobro, dobro, još tri ispita i kraj.

Više se ni ne sjećam o čemu smo pričali ali znam zasigurno da moju curu nije spomenula ni jednom. Kao da ona ovdje ne živi.

Na izlasku sam primjetio da je odmjerila Severinine polugole fotografije (sa naslovnice Slobodne Bosne, op.a.) na vratima od kupatila i na izlaznim vratima ali nije ništa rekla. A onda je pogledala u poster Muhameda Alija i provalila se kao što niko nikad nije provalio:
- Ko ovo voli Brus Lija?
- Ovaj...to je Muhamd Ali, - rekoh tiho dok sam grizao donju usnu da se ne odvalim smijati.
- Ah vidi mene što se provali.
- Ma nije to ništa...ovaj...ja ga gotivim...hm,hm...obojica smo borci za ljudska prava...hm,hm.
Ali više me nije ni slušala nego smo oboje izašli zajedno iz stana. Ona ode sinu na roditeljski a ja ću, kao, do kolege.

Kad sam se vratio od kolege odmah sam curi ispričao za Brus Lija. Razlika između Muahameda i Brusa je ogromna, ovaj crn - onaj žut, ovaj bokser - onaj karatista, ovaj ima preko sto kila - onaj oko 60, itd. Onda sam joj ispričao i poziv na kafu mislivši da je to bio samo jedan od njenih ispada ali nažlost nije...

Nekoliko dana poslije uslijedio je bliski susret treće vrste.

Došlo je vrijem da predstavim i našu gazdaricu – The Devil's Own. O njoj se mogao odmah na početku napisati jedan blog ali ne znam šta me zaustavljalo. Pročitali smo je na prvom sastanku a ovo je tek prva prča o njoj.

Danas smo od gazdarice dobili dvije stolice! I to nakon što smo ih mi tražili, po ko zna koji put. Ja sam bio protiv toga da ih tražimo jer znam, ba, gazdaricu uvalit' će nam neko smeće ali eto hoće ona da jedmo k'o ljudi. Do sada je jedno jelo sa stolice za koju bi i Andy Warhol rekao da je demode a drugo bi se patilo sa taburea.

- Jao, ma imam ja te stolice ali eto ako možete doći po njih ja nema kad...radim, pa onda dok poradim po kući...
I odem ja da joj dam kirjiu i usput da pokupim stolice.

Kad sam došao na njen sprat ispred njenih blindiranih vrata nalazile su se dvije bijele plastične stolice. To su one najobičnije plastične stolice koje se mogu naći u svim jeftinim ljetnim baštama širom naše domovine. Pa, ova stolica košta 2,5 KM!
Gledam ja stolice i kontam:
- Eh et' sad ćemo da jedemo k'o ljudi al' kad odu na kampovanje ili na neku roštiljadu.

- Kakvo je kod vas grijanje – poče ona.
- Dobor je, dobro, – promrmljam gledajući u pod. Ne mogu ni da je gledam od muke. I krajičkom oka vidim da je ona u debelim vunenim čarapama.
- Eh dobro je makar da vam griju.

Vidim da je ona u vunenom prsluku a ispod njega rolka a iza nje vidim da u sobi sjedi neka stara žena u istoj opremi. I onda se probudi jedan od demona u meni.
- Ma kako je počeo ovaj minus izgleda su pojačali grijanje jer ja se ni ne pokrivam kad spavam.
- Ma bježi, – vrisnu i iskolači oči.
- Matere mi...prošle godine je bilo loše ali ove je nesnošljivo vruće. Kako je kod vas?
- Ma eto...dobro je ono ali...vanjski zidovi...a još smo na zadnjem.
- Pa izvlači toplotu?
- Ma ja a veliš kod vas vruće?
- Ne možeš ruku staviti na radijator. U kupatilu prozor otvoren čitavo vrijeme...
- E blago se vama...
- Umri bijedo, – pomislih u sebi i oholo se nasmijah.

Ovde završimo našu konverzaciju i obavimo razmjenu – ja njoj 300 maraka a ona meni dvije plastične stolice od 2,5 marke po komadu. Ubacim ih u kola i pravo u svoj topli dom pod vreću za spavanje.

Nakon što sam se na vratima pojavio sa stolicama, pola sata smo se oboje smijali od histerije.
- Evo stolica, još samo da razapnem šator nasred sobe i da ludilo bude kompletno.

Sva sreća pa se mogu nabiti jedna na drugu da manje prostora zauzimaju iza vrata jer ne mogu se podvući pod sto.

p.s.
Nakon što sam ovo ispričao svojoj prijateljici ona iznese jednu interesantnu konstataciju:
- Šta će ljudi pomisliti kad te na ovoj zimi vide da nosaš te stolice?
A kad sam joj ispričao za šator dodala je:
- Hoćete l' da vam ja dam suncobran?

Dopizdilo mojoj curi što ni jedna česma ne radi kako treba i odluči ona da ih popravi. Ja i kad bih imao jaku želju za to smijem se kladiti da bih to još više sjeb'o. Ja sam samo lagano coolirao i pratio je pogledom.

I ode u kupatilo da prvo popravi one dvije česme. Čuje se neko lupanje, psovke, opet lupanje i nakon pet minuta uđe u sobu sa kliještima i crvenih očiju vrisnu:

- Popravila sam ih. Sad ću popravit i ove dvije u kuhinji.
- Odlično, majstore. – i nastavim da cooliram.

Lupa ona, psuje, psuje, lupa i hop – popravi i ove dvije.
- Evo i njih sam sredila.
- Ma bravo.
I ode da složi alat ali ne lezi tj. ne cooliraj vraže, vrati se ona sa sijalicom u ruci i reče:
-A ti ćeš da zavrneš sijalicu u ostavi. Imamo jednu viška a tamo svjetlo ne radi odkad smo se uselili.

- Može, - rekoh i skočih jer to je najjedostavniji kućanski posao. Nema se tu šta zajebat.
Zavrnem ja sijalicu i Boga mi, radi.
- To se moglo davnih dana uraditi.
- Moglo se...

I legnemo mi da gledamo film. Kad u pola filma puče nešto kao petarda u ostavi.
- Šta je ovo?
- Otkud znam.
- Je si li tamo ostavio svjetlo upaljeno?
- Nisam...valjda. Je si li ti?
- Nisam ni ulazila tamo.

Otvorim vrata od ostave, udarim po prekidaču a ono ništa. Gledam u luster. Čitav.
- Ovo je do instalacija, - rekoh k'o da sam električar već 30 godina.
- Zato nije ni radila kad smo došli.
- Sunce joj žarko...Neću je ni dirati. Nek' ostane tama i poslije nas.

Sutradan je cura pošla da upali svjetlo u sobi kad ono opet eksploziija. Iznad glave joj je eksplodirala sijalica u lustera iz doba Luja II i rasula se u milion dijelova. I to je sjebalo osigurač. A preko tog osigurača su sve sijalice u stanu.

I dok smo mi pokupili dijelove sijalice, pade mrak napolju i u stanu se ništa više nije vidjelo. A mi ni svijeće u kući kao da nismo živjeli u ratu. Nađemo neku svijeću na samrti i to s mirisom jabuke da makar vidim novi osigurač zavrnuti.

Zavrnem osigurač, upalim svijetlo, on iskoči. Mrak. Psovke...i struja...i sijalica...i osigurač...i struja...i sve! Hajde reko da stavim veći osigurač ne bi li izgorili. Džaba. I on crče.

Odem da kupim osigurače sa već pripremljenim odgovorima.
- Dobro veče, imate li osigurača?
- Kojih?
- Električnih.
- Misliš automatskih.
- Ma ja ba, oni što se zavrću.
- Nisu ti to automatski, momak. Nemamo tih.
- A kako se zovu?
- Obični.
- Dobro hvala, lakui noć.

Druga prodavnica.
-Dobro veče, imate li običnih osigurača?
- Imamo, koje snage?
- Najveće.
- Misliš 16 ampera.
- Aha.
- Ili ove od 20?
- Gospođo, je li više 16 ili 20 ampera?
- 20.
- E pa onda mi dajte ove od 20 ampera. 10 komada. I 2 sijalice. Od 100 vati.

Na putu do kuće skontam da ona sijalica u lusteru pravi kratke spojeve i da mi zbog toga izbacuje osigurače.

Uz pomoć svijeće i kliješta otkinem čitavo grlo za sijalicu u lusteru. Zavrnem osigurače. Upalim svijetlo, sve radi. Sjedem, zapalim cigaru:
- Ja sam lijepo rek'o nemoj da ja išta radim po stanu.

25. decembra nam je bilo godinu dana vanbračne veze. Proslavili smo je u krugu naših ukućana tj. sa ribama u akvarijumu. I dok smo pijuckali pivo prisjećali smo se šta smo sve ovde proživili. A najbolji fazon je bio sa paštetom.

Prije nego što počnem pisati o ovome moram naglasti da je moja cura slabovidna pa ima jako osjetljiv njuh a ja imam slab njuh a odličan vid. Ali nam zato čulo okusa fantastično radi, imamo i dokaze za to.

Bilo je to nekako u jesen. Ležali smo na trosjedu i gledali film.
- Smrdi l' tebi nešto? – upita ona.
- Ma daj...
- Meni ovde nešto smrdi...nešto je ukislo.
- Ma šta će smrdit' kad ovde samo kafu pijemo. Šta bi moglo ukisnuti?
- Šta ja znam...
I na tome se završilo.

Ista scena, isti likovi samo nekoliko dana poslije.
- Matere mi meni ovde nešto smrdi kao da je ukislo.
- Ma šta će ukisnuti?
- Otkud znam.
- Možda je od kuhanja.
- Možda.

Opet ista scena, opet isti likovi i opet nekoliko dana poslije.
- Jebo mater ovde je nešto ukislo! – opet ona otpoče konverzaciju.
- Ma šta je moglo ukisnuti?
- Ne znam ali smrdi. Ustani da pregledam krevet.

Pretresmo krevet ali džaba.
- De pogledaj ispod kreveta ima li šta? – reče ona.
Ja već malo popjenio što sam morao ustati.
- Ma šta će biti ispod kreveta...čekaj ima nešto...
- Da nije miš?
- Evo šta smrdi...Argeta!

Ispod kreveta se nalazila na pola pojedena konzerva Argete. Iako je bila pokrivena sa buđi još uvije se mogao vidjeti trag hljeba što ga je neko razvlačio po pašteti.

- Otkud ovo tu? – upitam ja jer napad je najbolje odbrana zaboravljajući da je ona već godinama vegeterijanac.
- Šta ja znam...Ne jedem to ja, to ti ždereš.
- Nisam ni ja...Pa ne bih je ovde ostavio.
- Pa ko je?
- Otkud ja znam...nema otisak zuba na njoj.
- Ko je sve spavao na ovom krevetu?
- Eh...moja sestra, tvoja sestra, Sejo, Alen, Mladen...Niko više.
- Onda je neko od njih.

Nazovem svoju sestru i pitam je za paštetu.
- Nisam ja...matere mi...ma ja bih je makar pojela do kraja.
Istina, nema govora.
Nazovemo njenu sestru ona je mjesečar pa možda je u snu malo prezalogajila.
- Ha-ha-ha...ma nisam matere mi...šta vam je. Pa gdje ću to uraditi?
Hm, možda nije ni ona.

Ona trojica nisu a i da jesu ne bi se toga sjetili jer kad su spavali na tom krevetu bili su toliko pijani da se ne sjećaju ni kad su legli a kamo li šta su radili. Od gazdarice nije ostalo sigurno jer sam ovaj krevet već pomjerao kad sam se tek uselio.

Prošle srijede sam bio u Zagrebu na koncertu starih dobrih punkera - The Expolited. Ulaznica i put do Zagreba su mi ble poklon za godišnjicu. Ma nije moglo bolje!

Wattie Buchan, pjevač the Expoliteda, i moja cura su dvije osobe koje su imale najjači uticaj na moj život.

"Punk's not dead" je bila moja prva kaseta koju sam dobio od starijeg komšije. Da nije Wattija ja bih sada slušao Dinu Merlina, utrpavao džemper u trenerke i falio se kako imam najnoviji model Nokie. Uz njihove tekstove sam (na vrijeme) otvorio oči i izgradio svoj stav o društvu i politici.

Jedina dobra strana rata je što sam upoznao svoju curu. Uz nju sam naučio da volim ali i da budem dobar prijatelj. Jednostavno, ona je posebna i ne mogu da zamislim gdje bih bio i šta bih radio da nije nje.

Eto, sa mnom je prešla preko 700 kilometara da bih ja uživao dva sata.

Hvala ti.

S tugom u srcu i žalosnim glasom želim da obavijestim svoju rodbinu, prijatelje i neprijatelje da je sinoć u 22 sata i 14 minuta, iz čista mira, kao grom iz vedra neba, otpala karnišla!

U tom trenutku smo se nalazili u kuhinji. Ona (moja cura a ne karnišla, op.a.) je nešto radila na računaru a ja pored nje već pao u prvi san. Nakon praska sam skočio i stao na vrata dok je ona samo prestala kuckati po tastaturi.

Gledam akvarijum – čitav. Luster – na mjestu. Prozori – čitavi. Koji ku...

- Šta to bi? – upita ona.
- Otkud ja znam...sve je tu.
- Pa šta je puklo?
- Otkud ja znam!
- Ma mora nešto... - reče ona i stade pored mene. Pa spala zavjesa...sa karnišlom!?

Oboje smo se odmah sjetili gazdarice i njene bliže rodbine.

I danas odem u prodavnicu da kupim tiplove. Gips sam već ranije kupio za ovo ali sam do sada sa silikonom, naravno, samo sve ovo odugovlačio.

- Dobro veče, imate li tiplova?
- Kojih?
- ?!
- Veličina...koliki je šaraf?
- Pa onaj za karnišlu...šta ja znam...ovoliki!
- Desetka.
- Valjda. Trebaju mi dva ali ću uzeti četiri jer će mi jedan sigurno puknuti.
- Ma neće ti trebati...džaba kupuješ sine.
- Neka, neka. Koliko je?
- 30 pfeninga.
-Hm. Ja sam mislio da je ovo skuplje.
- Pa jest' ako kupuješ naveliko.

Ovde sam ostao bez teksta.

Kod kuće sam našao i mistriju. To po defaultu znači da je stan pun plombi i da si bez nje k'o bez gaća. I zamijesim ja gips. Jako je bitno naglasiti da to radim prvi put u životu.

Na kesi je pisalo da će se početi stvrdnjavati za 10 minuta. Za 3 minute je ona glupa posuda sa pola kile gipsa ličila na gromadu kamena tešku oko 5 kila.

Trči u sobu, penji se na radijator, guraj gips u rupu, trči na drugu rupu. Dok sam sišao po tiplove onaj glupi gips se toliko stvrdnu da sam morao šarafcigerom bušiti novu rupu u plafonu.

Sve je ovo pratio soundtrack psovki.

Elem, karnišla zajedno sa zavjesmo je ponovo u funkciji. Do kada, to ćemo da vidimo.

Boga mi je došla zima. Odlučili smo da potražimo novi stan jer još jedna zima u ovom stanu i sigurno nećemo dočekati proljeće sa oba bubrega. (Vidi post „Naše carstvo“ op.a.)

Osim zime nema više smisla da cura svake nedjelje ide do staraca sa ruksakom na leđima samo sa jednom namjerom – da opere naš veš. I ako nam se ne ide do njih ima da idemo jer ako preskočimo jednu nedjelju onda iduće nedjelje neko ostane zakinut za majicu i sl.

A na kraju krajeva, hoćemo da im odemo i onako, neobavezno. A ne samo po potrebi.

Gazdarica nam je na početku rekla da ćemo malo, mjesec-dva, pričekati na veš mašinu. Evo već i deseti mjesec a od veš mašine ništa. Ni spomena. Mi smo jednom nabacili tu temu ali je ona to vješto zaobišla.

Tako je isto bilo i sa stolicama. Imamo sto ručne izrade i jednu zelenu stolicu iz ranih 60-tih. A rekla je da će nam dobaciti dvije nove. Možeš mislit, ma u ovu kući nešto novo neće ući ni za 300 godina.

I zato trk po oglasnike i traži jednosoban-namješten stan sa centralnim grijanjem i veš mašinom!

Izaberemo par stanova i sjedemo pored telefona.
- "Dobar dan."
- "Dobar dan."
- "Zovem povodom oglasa da iznajmljujete namješten stan."
- "Da."
- "Ima li veš mašina?"
- "Molim?"
- "Ima li veš mašina?"
- "...Pa...ima...ima i šporet...i bojler...ima sve."

Ali uvijek nešto fali. Ili je useljiv tek za mjesec ili će nabaviti veš mašinu za par dana ili je jednostavno preskup.

Uglavnom, odavde bježimo pa kad bi živio u kolima parkiranim ispred hemijske čistionice.

Bilo je to za vrijeme lijepih sunčanih dana kad su se komšije skupljale ispred zgrade. Interesuje me da li iko od njih radi išta drugo osim sjedenja ispred zgrade i buljenja u prolaznike. Da mogu u gaće bi mi zavirili.

Kao što rekoh, bio je lijep i sunčan dan i prozori su se držali širom otvoreni.

Nemam običaj da visim na prozoru ali eto, samo što sam došao sa posla odmah krenem prema prozoru a na prozoru me dočekaše nečije bijele gaćice.

Prvo što mi je palo na pamet, možda je cura stavila gaće da se suše al' kontam nešto, ne bi ih sigurno ovako razapela na dasci između prozora. Nego bi ih stavila tamo gdje inače stavljamo veš na sušenje.

Onda mi je palo na pamet da mi nemamo, koliko se ja sjećam, ovakve gaće. Ja ovakve gaće ne nosim – garant. A ni moja cura ne nosi ovakve gaće a i da ih nosi ove su joj velke, brat bratu,...ne znam veličine ženskog donjeg rublja ali u ove gaće bi mogli oboje stati. I da nam bude komotno.

- "Čije su ovo gaće?"
- "Kakve gaće?"
- "Ove na prozoru."
- "Kakve ba gaće na prozoru?"

Uzmem gaće sa dva prsta i stanem na sred stana.
- "Ove gaće."

Gleda ona u gaće veličine manje jastučnice i ni njoj nije jasno.
- "Pa gdje su bile?"
- "Na prozoru, gušterale se."
- "Pa, čije su?"
- "Nemam pojma, naš'o sam ih na dasci od prozora."

Proturim glavu kroz prozor i pogledam prema gore. Ima štrik iznad našeg prozora ali na njemu nema ništa.

- "Ima štrik ali na njemu nema ništa."
- "Eto odakle su došle."
- "A – ha. Da neko nije skak'o niz prozor?"
- "De ba nemoj se zajebavat' idi vrati ženi gaće."
- "Šta ba, idi vrati gaće? Šta ću reći ako mi njen čovjek otvori: Zdravo komšija, je l' ugrijalo? Evo ti ženine gaće. Bile na mom prozoru."
- "Zezam se, baci ih u smeće."
- "Nešto mi žao...nove su."
Normalno da sam ih bacio.

Povučen onom narodnom poslovicom "pokaži mi gaće pa ću ti reći ko si", mogu pretpostaviti samo da komšinica voli pojesti i da nije neki ljubitelj šetnje. Ali je čista.

I tako ja ispadoh gori od besposličara ispred zgrade zavirivši komšinici u gaće.

Bio je red da i ja nekad bacim smeće. Mislim, ono maksuz. Kad sam otvorio ulazna vrata zapahnuo me gori smrad nego onaj iz kese koju sam držao u ruci.

Smrdilo je gore i od ostataka ribe, dinje i luka. Zajedno. Dolazio je od komšinice čija su vrata do naših. Ispraćala je svoju sestru. To sam saznao tek kad sam ih vidio. Ličile su kao jaje jajetu...sa ljubičastim mini valovima na vrhu.

Ne znam kako smrde bojni otrovi ali ni ovo nije bilo humano. Sad mi jasno zašto nisam primjetio da je neko posjećuje...osim njene sestre. Sestra joj je, šta će jadna?!

- Dobar dan.
- Zdravo momak, - rekoše obje u glas.
- To ideš bacit' smeće, - reče komšinica.
- Aha.
Ovo sam rekao zatvorenih usta jer sam zadržavao dah. A komšinica gleda u moju kesu i reče ali ono kao da se dvoumi.
- Ma...hajd' bacit ću ja svoje poslije.
- Ma daj bacit ću ja, - reče njena sestra.
- Nećeš, ja ću poslije sići.

Više nisam ništa čuo jer mi je počelo pucketati u ušima. Sletio sam niz stepenice skakajući na svaku četvrtu jer mi je ponestajalo vazduha. Nisam mogao da vjerujem svojim ušima. Zar je mislila da ću da ponesem njeno smeće. Pa da mene policija zaustavi što rasipam biološki otpad. Da me Amerikanci optuže za širenje hemijskog oružija za masovno uništavanje.

Nije da sam nekulturan. Bacio bih ga ja...da me lijepo pitala. A ni ona nije invalid, nije toliko stara a ni policija nije raspisala potjernicu za njom. Znači, može sama sići i baciti svoje, nazovimo ga, smeće.

Na povratku u stan sam je sreo pored vrata sa dva pečenjka u rukama. Oko nje se mogao vidjeti smrad kako skida kreč sa zidova. Onda je uslijedila moja molitva.

„Bože dragi sad mi pomozi pa ne moramo se ni kvalifikovati na svjetsko prvenstvo u fudbalu. Neka Liverpool ispadne iz Premier lige i Lige šampiona. Samo mi sad pomozi. Molim te!“

Komšinica je pokucala na treća vrata. Tu je živila naša zajednička košinica. Hvala ti Bože, gdje čuo i gdje ne čuo. A iz tog trećeg stana je uslijedio smrad ustajalog zraka. Ali to je bio miris kamilice u usporedbi sa prethodnim smradom.

Utrčao sam u kuću i popio pivo 0,5l na eks da u ustima ubijem onaj ukus koji sam imao od njihovih smradova.

Svjestan sam ja da i moj stan ima specifičan miris, dobro biću fer pa ću reći, smrad na koji sam se navikao. Ali ovo je gore i od kokošinjca, jebo te!

Mislim da nam je bilo bolje da smo iznajmili dva kreveta na zaraznom odjeljenju tuzlanske bolnice.

Sutra ću početi nagovarati curu da okrečimo stan radi dezifenkcije.

Kao poklon za dan vozača dobio sam gips za ruku.

Zatvarajaući vrata od kombija izvalim mali prst iz zgloba. Pošto me nije zabolilo onda sam kao i inače stavio ruku u džep i krenuo kuću. Problem sa šakom sam primjetio nakon desetak minuta kad sam probao pripaliti cigaru.

Svi prsti rade normalno samo mali stoji okomito u odnosu na šaku. I neće nazad. Pošto mi još uvijek nije ništa bolilo probam ga namjestiti ali ni makac.

I ostavim ga tako uvjeren da moja cura zna sa ovim. A to veče nam je došla i njena sestra.
- Znaš li ti namjestiti zglob? - upitam je s vrata.
- Kakav zglob?
- Ma iskočio mi prst iz zgloba, - i pokažem joj ruku a ona preblijedi i poče paničiti.
- Ma moraš u Dom zdravlja da ti to namjeste...nemoj se zajebavat s tim...idi odmah...išla bih s stobom ali ima Irma.
- Ma nije problem, ali de ba samo povuci prst da ne idem džaba...
- Ma ne mogu ja to, idi nek' ti oni to povuku.
- Ma daj ba vidiš da je osam sati navečer poslat će me na Gradinu...
- Nek' će idi doktoru!

I tako se odvezem u Hitnu službu. A tamo otac doveo dijete da primi inekciju, narkomanka u krizi i ja. Hitna se uzmirisala kafom, bilo je vrijeme pauze.

- Dobro veče.
- Dobro veče.
- Ja došao da mi namjestite prst.
- Imaš knjižicu?
- Imam, evo.
- Pa nije ovjerena!?
- Nije.
- Pa što nije?
- Pa nemam je gdje ovjeriti.
- Kako nemaš?
- Pa nemam.
- Pa šta radiš?
- Studiram.
- Što nisi ovjerio preko studentske?
- Pa isteklo mi osiguranje, prije par dana sam napunio 26 godina.
- Sad ti valja platit'.
- Nema veze.
- E moja djeco...nemože to tako. Evo hajd' sad nećeš platit' ali Boga mi, moraš se snaći.
- Hvala, evo snaš' sam se.

Stojim ja tako i čekam da me doktor prozove kad uđoše dva policajca i nakon galame istjeraše naromanku iz Hitne. Tad sam čuo ono dijete kako pita oca što su je istjerali a on mu odgovori zato što nije slušala mamu i tatu. Kad malo bolje skontam, u pravu je.

Prozove me doktor, pogleda u prst i napiše uputnicu u bolnicu i zbog tih desetak sekundi ja sam morao čekati pola sata. Odvezem se sad u bolnicu i rakiram odmah do ulaza, da ih portir ima na oku.

Opet čekanje u holu. Ovaj put mi je društvo pravila žena koja je dovela svog 80-to godišnjeg oca da mu namjeste ključnu kost koju je slomio prije petnaest dana!

Nakon par minuta šuplje priče dolazi njen muž sa sinom, 18. godina a 120 kila – žive vage. I sa njima malo šuplje priče, oni inače imaju štand na pijaci što opravdava izgled i slobodno ponašanje, i onda im pokažem prst zbog kojeg sam tu.

- Ma daj ja ću ti to namjestiti da ne čekaš...- reče sin.
- Uredu je mogu čekat doktora.
- Ma daj mu momak nek ti namjesti prst on je bratu namjestio zglob na šaci i eno ga k'o nov...- ubaci se otac.
- Ma nije problem, već sam pred'o knjižicu, - počeo sam da se izvlačim. Da sam mu dao da mi namjesti prst vjerovatno bi mi iščup'o čitavu šaku. Sve izgladila njegova mati.
- Pusti momka sad će ga pregledati doktor.
- Hajd' dobro.
- Hvala u svakom slučaju.

Uđem ja u ordinaciju. Doktor pogleda i pošalje me na rendgen. Slikam ruku vratim se tanji za 15 KM. Tamo ne puše studentsku priču.

Sjedem na sto, doktor uze prst da pogleda a njegov asistent me uz za ruku.
- I kažeš da te nije bolilo?
- Ma ništa nisam osjetio, nego sam, - i doktor počne namještati prst, meni suze potekoše a bolnicom se pročo moj glas.
-...U DA TI JEBEM MATER...AAAAAA....BOLI, JEBO TE SUNCE I LED....JEBOTE DRŽAVA...BOLI, JEBO VAS LED DA VAS JEBO, - i onda je bol prestala.
- Eto, namjestili smo, stavi mu gips, - i doktor ode kao da ništa nije bilo. Samo je dobacio da moram opet slikati da vidi da li je dobro namješteno.

Stave mi gips, opet slikam ruku, još tanji za 15 maraka i vratim se doktoru.

- Doktore, izvinte za ono što sam psovao...
- Ma ništa, razumijem te...ti si i dobar šta ljudi govore. Dobar ti je snimak, prst je na mjestu, strogo mirovanje tri sedmice.

A onda se ubaci asistent.
- Pa ti ovo moraš platit'. Što ti knjižica nije ovjerena?
- Pa nemam je gdje ovjerit.
- Kako nemaš?
- Pa nemam.
Onda se ubaci doktor.
- Pa moraš ovjerit' knjižicu.
- Ja bi ali nemam gdje.
- Ovo nije skupo ali zamisli da se šta zakomplikuje...Nemoj se zajebavat.
E tu sam puk'o.
- Gdje da je ovjerim? Ne radim nigdje. Na biro ne mogu jer sam na fakultetu. Na fakultetu mi isteklo osiguranje jer sam napunio 26 godina. Gdje da je ovjerim?
Doktor se malo zacrveni kao da se postidi.
- Pa nađi negdje.
- Hoćeš me ti prijavit'?
- Pa nemam gdje.
- Snađi se.

Platim koliko sam bio dužan, kraći za 40 maraka, i izađem iz ordinacije.

Krenem prema kolima a ispred portir stoji i broji zvijezde. Vidjevši me da otključavam vrata od vozača zagalami.
- Ej, ne možeš takav vozit'!
- Kakav?
- S gipsom do ramena.
- Mogu.
- Ne možeš...nedam ti ja.
- Pa hoćeš me onda ti vozit'?
- Neću.
- Pa šuti.
- Zvat ću policiju.
- Zovi, jebe mi se.

Bila je to avantura. Noćna vožnja u kojoj lijevom rukom moraš upravljati i mijenjati brzine i još pušiti cigaru.

Možete samo zamisliti izraz lica moje cure kad sam joj se pojavio na vratima sa gipsom do ramena a otišao da mi namjeste zglob na malom prstu.

Nešto gledam noge moje cure i primjetih dvije nove modrice. Otkud te modrice, ni njoj nije jasno. Ne mogu se sjetiti ni jedne važnije povrede prije nego što smo se osamostalili. Najžešća je bila glavobolja od mahmurluka.

Onda smo se počeli prisjećati šta nam se sve desilo od kad smo došli u ovaj stan.

Par sedmica nakon dolaska ovdje, ja sam izvalio prst iz zgloba. Gips na desnoj ruci od lakta preko šake do vrha malog prsta. I tako tri sedmice. (Vidi post „Desna šaka, prvi put“ op.a.)

Malo nakon što sam ja skinuo gips, cura je stavila zavoj na lijevu ruku od podlaktice preko šake do vrha malog prsta. I tako skoro pet sedmica.

U martu je moja cura prvi put u svom životu osjetila zubobolju. I ona je trajala sedmicama jer zub nije bio za vađenje pa se moralo čekati da bolovi prestanu da bi se popravio.

Gripa i prehlade su nas slomile, nakon pet-šest godina zaobilaženja.

Prije mjesec dana sam slomio nokat na istom prstu zbog kojeg sam nosio gips od 10 kila. Nije puno bolilo ali još uvijek izgleda gadno.

Usputne ogrebotine, lakše posjekotine i udarci su svakodnevnica. Ruke i noge nam izgledaju kao da smo došli sa ratišta.

Ako ovako nastavimo počet ćemo se namjerno porezivati ili udarati odmah nakon buđenja da bi preduhitrili sudbinu.

Komšija - hranilac mačaka je odselio. Pretpostavljam da je deložiran ili je prodao stan. Uglavnom, njega nema. Žao mi je i mačaka, vjerovatno su gladne.

Bio je čudak, nema govora, ali mi je bio nekako drag. Valjda zbog frizure a la Gargamel.

Negdje oko 1. februara crkli mi brisači na autu u vrijeme najveće padavine snijega i auto nisam pomjerao tri dana. Kad, vidi vraga, niodakle se stvorio ekser u zadnjoj – desnoj gumi. Normalno, dizalicu nisam imao.

Da zovem starog, to mi je nešto bezveze. Nazovem svog kolegu ali je nema ni on. I tako ja stojim ispred auta, gledam u gumu i kontam šta sad?

"Ma, odoh pokucat' komšiji on sigurno ima dizalicu," rekoh sam sebi. I samo što sam ušao u haustor a iz podruma izlazi komšija i u ruci nosi dizalicu.
- "Ja baš pošao do vas da vas pitam..."
- "Ma vidio sam da gledaš u gumu a ništa ne radiš."
Pruža mi dizalicu na kojoj se nalazio sloj masti od dva centimetra.
- "Meni ona više ne može poslužiti jer je kod mene Opel pa sam je konzervir'o preko zime. Uzmi neku klocnu i poturi ispod praga da ne zajebeš pod."
- "Hoću. Hvala."
- "Hajd', hajd', samo je očisti kad budeš vraćo,"- i ode on u kuću.

Gledam ja dizalicu a ona masna, zahrđala i hladna da je jedva držim u ruci. Gledam dizalicu i ne mogu da se sjetim šta mi je rekao da postavim da ne zajebem auto. Mjenjao sam ja gume i do sada ali ovaj tip dizalice vidim prvi put u životu.

Namjestim ja nju pod auto i počnem okretat neku polugu. Išlo je dobro dva kruga a onda zapelo i neće ni naprijed ni nazad.

Kud je ona masna i hladna pa ne možeš je ni uhvatiti kako treba.

Dva sata sam ja oblijet'o oko poluge. Snijeg je do koljena, temperatura je oko pet u minusu a ja se oznoji, mokar k'o vidra.

Na kraju je i poluga popustila, zamijenim gumu i odem komšiji da vratim dizalicu a on će:
- "Je l' pomoglo?"
- "Valjda je. Hvala."
- "Nema na čemu. Et' kad ti opet zatreba da znaš da imam ja jednu viška u podrumu."
- "Valjda neće," - i odem ispred zgrade da ispušim cigaru na miru. Da se saberem.

Gledam ja svoje ruke. Crvene se od zime a masne do lakta. Tri dana mi čaša iz ruke klizila, koliko su bile masne.

Zapalim cigaru, čučnem u snijeg i pokušam skontat svrhu "konzerviranja željezne dizalice za auto koja ti ne treba".

Moja cura je za 8. mart dobila...mislim, ono sto cure/žene dobijaju svaki mjesec.

Eto ti sreće, ja se nisam morao trošiti ove godine. Ove godine za mene je to uradila majka Priroda.

Da li baš i ona ima tih problema svakog mjeseca? Ipak je i ona ženskog roda.

Jedina dobra strana ovih niskih temperatura je što nam smrznu prozori, led začepi rupe oko prozora pa u stanu bude toplije. Inače sva toplina izađe kroz šipe oko prozora.

Jednu deku smo stavili između prozora da začepimo neka strateška mjesta, ona je smrzla prije mjesec dana i nema šanse da se može odvojiti, od ionako, natruhle stolarije.

Došlo je i vrijeme da predstavim i naš stan tj. naše bojno polje od nekih 40-ak kvadrata. Stan ima pet prostorija i samo četiri utičnice. U svakoj prostoriji, osim ostave, po jedna. Gdje god se okrenem vidim produžna kabla.

Hodnik: Prvo što se vidi kad se uđe u naš stan je uokvirena slika koju sam donio sa sobom, Muhamed Ali u prirodnoj veličini sa porukom "Impossible is nothing". Obećavajuće, zar ne?

Preko puta Muhameda nalazi se pop vješalica. Vješalica je pravljena od željezne konstrukcije koja se stavlja u temelje za kuće. Na te šipke su navarene neke kukice i čitava skalamerija je ofarbana u prljavo žutu.

Od početka sam bio da se ta vješalica iznese napolje ali nije do mene.

Kuhinja-trpezarija: Šporet moramo držati isključenog iz struje ako nije u upotrebi jer jedna glupa lampica zuji (čitaj: cvrči) i dovodi nas do ludila.

Gornji grijač u rerni ne radi pa smo prisiljeni na tavu i ringle a pite kupujemo u obližnjoj pitari.

Česma iznad sudopera je poseban fenomen. Hladna voda se ne može ni odvrnuti jer je prokliz'o ventil.

Kad odvrćem toplu vodu onaj ventil napravi par krugova uprazno a onda topla voda udari tolikim mlazom da se voda odbije od sudoper i završi na plafonu i obližnjim prozorima.

Ostava: U njoj se nalazi gazdaricino posuđe i naš/njen frižider.

Moja cura je opsjednuta aluminijskom folijom i svu hranu, osim jaja, umotava u nju, tako da naš frižider izgleda kao kontrolna tabla nekog svemirskog broda. Sve što nije u tegli umotano je u foliju i svjetluca.

U gazdaricinom posuđu sam našao šoljicu za kafu na kojoj se nalazi Vučko, maskota olimpijade iz 1984.! Tog sam lika potpuno zaboravio.

Još jedan interesantan detalj u tom posuđu je šerpa na kojoj su nacrtani pijetao (ili horoz), kvočka i dva pileta. Pa to ni moja nana više nema u svojoj kolekciji antikviteta.

Dnevna/spavaća soba: Kao što sam prije rekao u njoj se nalaze sećija i dvosjed koji su zajedno teški oko dvije tone.

Iznad sećije je uokvirena moja majica punk benda The Exploited koju sam ja nosio kad sam imao 11 godina. Prije je bila crna ali se isprala i sad je tamno zelena. Eh, kad je to bilo.

Ali najintersantniji detalj u toj sobi je keramički luster iz doba Luja II. Ma luster je toliko ružan da se ne može gledati u njega. Držimo ga uvijek upaljenog jer samo tako ne možeš gledati u njega. Da nešto osvijetljava – neosvjetljava.

Sva sreća u sobi se nalazi veliki akvarijum koji je osvijetljen sa dvije neonske sijalice pa noću imamo dovoljnu količinu svijetla.

Kupatilo/WC: Česma iznad kade je slična onoj u kuhinji. K'o da su zajedno kupljene kod istog čovjeka, prije sto godina!

U ovom slučaju hladna je ta koja pravi gejzir a topla je mrtva. Ali, moja cura joj je dohakala pa sad radi...nekako. Uglavnom, uz 15-to minutno predavanje o rukovanju, može se odvrnuti i zavrnuti.

Vodokotlić je sastvljen iz dijelova. Barem meni tako izgleda. Kad pustiš vodu moraš još par puta brzo povući vodu da bi se zaustavio mlaz inače bi bez pauze kroz sebe provuk'o čitavo Modračko jezero.

Obje česme se teško zavrću do kraja tako da iz jedne uvijek kapa voda. Zbog glupih česmi i vodokotlića ne smijemo napustit stan u periodu dok nema vode jer nikad nismo sigurni da smo sve dobro zavrnuli.

A glavni ventil za vodu ne smijemo ni pogledati a kamoli dodirnuti.

Eto, to je naš stan. Sva sreća pa za sada nema vlage, sva je smrzla.

Prije par večeri sam gledao film Duplex sa Drew Berrymore i Ben Stillerom. Njihova tzv. komšinica me podsjetila na moje komšinice. Sve špijun do špijuna i crnjak do crnjaka.

Samo jedan primjer komunikacije sa komšinicom koja živi preko puta mene. To je žena od 70-ak godina, šamija i dimije obavezna uniforma. Razgovor obavljen u haustoru, ispred naših vrata.
- "Dobar dan."
- "Dobar dan, cura."
Moja cura je htjela da se razgovor ovdje završi ali...
- "Je l' ti sad tu živiš?"
- "Da."
- "Heeej, tu je živila moja Begzada, allahrahmetilje."
- !?
- "Uh, uh. A Boga mi je bila puno bolesna."

Tad je moja cura samo utrčala u stan da komšinica ne bi još koji crnjak nabacila.

Pretpostavljamo da je umrla ili možda ležala bolesna u krevetu u kojem mi sad spavamo jer je to jedini krevet u stanu za koji nije potrebno više od dvije osobe da se razvuče.

Od tog dana ja sam hronično neispavan.

Prvo veče nam je gazdarica rekla "sa komšijam što manje, to bolje." Ima jedan komšija koji mi je čudan od početka. Iako naša zgrada ima centralno grijanje, ja ga redovno viđam kako u stan unosi drva i ugalj.

On je, izgleda, zadužen i za hranje mačaka u haustoru. Redovno se može sresti kako mačkama iznosi mlijeko u pepeljari!? Jedan od komšija iznad mene ima veliki kavez sa desetak ptica, koji drži pored vrata u haustoru. Drugi komšija je operski pjevač, preciznije tenor. Treći komšija sa svojim punk bendom vježba u stanu.

Dvije starije komšinice na mom spratu vode zapisnik kad mi izlazimo i ulazimo i ko nam dolazi.

Jučer je komšija, hranitelj mačaka, očistio snijeg oko mog auta dok sam ja sjedio u autu! Bilo mi je pravo neprijatno ali nisam mu to trazio. To me podsjetilo na prvo veče u našoj mahali.

Noć kada smo iznajmili stan, upoznao sam pola zgrade jer mi je neka legenda zatvorila izlaz sa parkinga. Da krenem preko travnjaka poder'o bih pod od auta jer je travnjak ograđen betonskim stubovima. Odlučim da redom kucam od vrata do vrata, da trazim legendu da se preparkira.

Prizemlje: Na lijeva vrata niko ne otvara. Desna vrata se otvaraju tek od treći put. Na vratima plavuša u srednjim godinama. Neudata, pretpostavljam.

- "Dobro veče, znate li čiji je ovaj zlatni pasat pošto ne mogu izaći sa autom..."
- "Ne znam."
- "A znate li čiji je ovaj golf ispod vašeg prozora?"
- "To je od mog brata."
- "Pa može li ga pomjeriti?"
- "Ne može, on je otišao napolje."
- "Pa kad će se vratiti? Imate li vi ključeve?"
- "Ne znam kad će se vratiti a ne smijem mu dirati kola."
- "Hm, dobro, laku noć."
- "Laku noć."

Prvi sprat: Na lijevim vratima se pojavljuje momak i govori mi da idem u srednji ulaz ali ne zna koji sprat. Izbor je sužen sa 36 stanova na 12.

Srednji ulaz, prizemlje: Iza srednjih vrata čuje se galama i muzika. Sve bi to bilo u redu da muškarac nije spominjao bližu familiju, pretpostavljam, svoje žene. Preskačem prizemlje i idem na prvi sprat.

Srednji ulaz, prvi sprat: Kucam na desna vrata. Nakon nekoliko sekundi pojavljuje se momak, kasne dvadeste, sa plavom maskom na licu i u majici kratkih rukava na kojoj piše "I love Italy".

Bitno je naglasiti da je majica sa širokim okovratnikom tzv. čamac kragnom. Kada kažem maskom mislim na vitaminsku masku koju žene, i poneki muškarci, stavljaju na lice kad žele da nahrane i osvježe kožu od šminkanja.

- "Dobro veče."
- "Zdravo, izvoli" – zatvori vrata od stana, opušteno stade desetak centimetara od mene i pogleda u mene kao da se taakvi muškarci svakodnevno sreću.
- "Ovaj...Izvini što ti smetam...Znaš li možda čiji je zlatni pasat?"
- "Joj...Žao mi je ali stvarno ne znam...Ovaj..."
- "Dobro, hvala" – pokušavam ovaj razgovor svesti na minimum.
- "Probaj gore, oni vjerovatno znaju."
- "Dobro, hvala."
- "Hihi...Nema na čemu, i drugi put. Ćao, ćao."
- ?! (No comment, op.a.)

Nesreća je što mi je cura bila u blizini i što mi je odmah prebacivala i još uvijek dobacuje da me je zapik'o. Thenks, but no thenks.
Ljudi sa drugog i trećeg sprata, oni koji su smjeli otvoriti vrata, nisu imali pojma o čemu ja pričam. Tek na četvrtom i posljednjem spratu gospođa mi je rekla da je to auto komšije preko puta. Kad sam je pitao imali njih kod kuće, oholo se nasmijala i šapnula: "Imaju, imaju, samo ti pozvoni." Već mi je bio jasan odnos među njima.

- "Dobro veče gospođo, izvinjavam se što vam smetam da li je li vaš zlatni pasat ispred zgrade?"
- "Jeste, što?"
- "Pa možete li ga pomjeriti jer ste me zatorili i ne mogu izaći s autom?"
- "Pa, ne mogu, jer mi je čoj'k zasp'o a on vozi."
- "Pa neko mora pomjeriti kola."
- "Ali on spava!"
- "Pa možete li ga probuditi?"
- "Uf, ne znam, ne znam" – i žena zatvori vrata.

Siđem do auta k'o popišan. Nakon desetak minuta dolazi gazda vidno uznemireni, pomjera auto na drugo mjesto opet zatvarajući izlaz drugom autu. Moja majko, gdje dođoh?

Welcome to neighborhood, boy.

Kao što rekoh ruka mi je u gipsu pa imam problema sa svakodnevnim funkcijama. Pranje zubi je komedija. Supe i jela na kašiku izbjegavam. Pokušaj brijanja lijevom rukom nije uspio. Iako sam brijao samo strateški važne dijelove lica, normalno, izgledao sam kao statista iz filma Fight Club.

A pri pranju kose sam morao tražiti pomoć jer je kosa duga i stvarno se vidi da je prljava.

Žene od pranja kose prave ritual. Prvo šamponiranje, pa trljanje, odnosno masiranje, u trajanju od 10 (slovima: deset) minuta, pa ispiranje. I taman skontam, gotovo je kad ne lezi vraže.

Ide drugo šamponiranje i masaža u istom trajanju, pa završno ispiranje. Sve ukupno 25 minuta.

Bitno je naglasiti ako tokom pranja kose muškarca čupaš za kosu on će reći da to boli i da treba prestati a žena će reći da je to masaža i da ljudi plaćaju za to!

Na moje pitanje, zašto ovo pranje kose, nepotrebno, traje ovoliko dugo, dobija se koncizan odgovor da bi kosa bila čista. Ma daj, a šta sam ja do sada radio? Pa, ja se za to vrijeme okupam, obrijem i osušim kosu.

One bi trebale kosu prati solnom kiselinom kako bi 100% bile ubjeđene u čistoću (njihove) kose.

Nisam pristao na pomoć pri sušenju kose ipak mi je ostala još jedna ruka. A i jedna veoma bitna činjenica: moj je život suviše kratak da bi ga trošio na polusatno sušenje kose!

Prošle subote sam slučajno uganuo mali prst na desnoj ruci. To je izgledalo tako bezazleno ali mi je doktor namjestio gips na čitavu ruku uz onu standardnu rečenicu: "Mirovanje najmanje deset dana."

Sa lijevom rukom se ne snalazim, ama baš, nikako. Ne mogu da se najedem, da svežem pertle na čizmama ni jaknu da zakopčam. Pravi problemi su nastali sa upotrebom tastature i miša (za računar, op.a.).

I tako ja dođem kući u nedjelju navečer a vanjski filter od akvarijuma negdje pušta vodu. Ma ne da sam popizdio...Filter ima 25 litara a ne mogu ga ni pomjeriti jednom rukom.

Odmah mi je rekla : "Nemoj se zajebavat' s tim i ponovo ga lijepiti, kupi novi. Doktor ti je rekao da ti ruka mora mirovati." Naravno da sam tu opciju odmah odbacio i prihvatio se silikona. Nije do para ali mogu ja to popraviti i sam.

U ponedjeljak zasilikoniram na kriznom mjestu. U utorak mi je pomogla da naspem vode u njega. Opet curi i to na dva mjesta. Ona mi pomogne da ga ispraznim i istresem "pola kile" silikona na kruzna mjesta. U srijedu opet naspemo vode u njega. Opet curi! Na istim mjestima kao i prije.

Tek tada mi je gips počeo, pravo, da smeta. Opet ga ispraznimo i istresemo preostali silikon. Sve ukupno 350 ml silikona. U četvrtak ista priča. Curi!

Nisam više imao snage da je maltretiram, nazovem staklara da mi napravi novi filter. Kaže čovjek da nije problem, biće gotov odmah ujutro. Cijena 8 KM! Pa ja sam skoro toliko potrošio na silikon.

Onda je uslijedila opavdana prozivka: "Ja sam tebi odmah rekla...Jesam li ti lijepo govorila...Zajebavaš se s tom rukom, hoćeš li da se zakomplikuje...A dosad si to sve mogao srediti...Samo da si mene sluš'o."

Naravno da mi je sinoć pomogla: da prenesem tu grdosiju od filtera kući, da ga napunim, postavim i spojim sa akvarijumom.

Ali nema šanse da bacim stari filter. Ma nema govora. Znam da ničemu ne služi. Odnijet ću ga kod staraca...Nek se nađe.

Od 25. decembra prošle godine moja djevojka i ja živimo zajedno. 2 (slovima: dva) mjeseca smo tražili stan. Mjesec dana sam odgađao da formiram veliki akvarijum u svojoj sobi jer sam kont'o "neću da ga sklapam kad ću se danas ili sutra seliti".

I kažem ja njoj da taj stan čeka da ja formiram akvarijum pa će on nama sam doći. I sklopim ja akvarijum. Dva dana nakon što sam ga formirao, ona je našla stan. Krasno, zar ne?

Stan je namješten, kako smo i tražili. Čim smo se sa gazadaricom dogovorili tj. isplatili je za naredni mjesec počela je premetaljka po stanu.

Ovaj dio regala ćemo iznijeti iz ove sobe u drugu. Prvo moramo pomjeriti ovu komodu da bi tu stavili taj dio. Isprazni njihove stvari. Čudno je šta sve ljudi drže u svojim kućama: veker koji ne radi, okrnjenu zdjelu, za voće valjda, ram bez slike. Nebitno pa hajd'.

Kad smo sve ispraznili iz komode, koja je u stvari jedan dio regala, počeo je znoj da izbija. Pa, nije mi jasno zašto ljudi kupuju ovako teške stvari. Ovo je teško, najmanje, tonu! Jedva smo mi to pomjerili a to je ustvari bio lakši dio.

Pomjeri regal, ti uhvati za lakši kraj a ja ću za teži. Polako, pazi na vrata. Čekaj ne može, moramo ga još malo spustiti. Hajd' sad. Kad smo ga već unijeli skontali smo da neće moći stati tamo gdje smo planirali. Fali mu par centi'. Uvijek fali tih famoznih "par centi"!

Idemo nazad. Ti za lakši kraj, ja ze teži. Može, može. Super, vrati ga na staro mjesto.

Nešto se mora promijeniti. Zašto? Zato! Hajde da pomjerimo ovaj dvosjed ovamo a ovu sećiju tamo. Prvo ćemo dvosjed zanijeti na ovu stranu. Od čega prave ove stvari? Ovaj dvosjed ima 500 kila! Čekaj, pazi na tepih. Polako, gužvaš tepih! Ja ću malo podići dvosjed a ti zategni tepih.

Stani ne može ni ovo. Ostavi kako je bilo.

Opet nije ostalo kako je bilo. Žrtva je fotelja, prebačena je iz jedne sobe u drugu.

Listajući oglasnik naletjeli smo na stan u Dragodolu (vidi post Lesi se vraća kući) koji iznajmljuje mamin sin. Oboje smo se naježili i stresli od same pomisli na taj stan i na njegovog gazdu.

Sad sam 100 % siguran da sam bio u pravu što nismo iznajmili taj stan.

I opet ništa. Opet smo pokušali na sve moguće brojeve, ukupno 5 (slovima: pet) telefonskih brojeva ali nismo uspjeli naći stan. Bio je jedan dobar stan na 13. sprata, za 150 KM mjesečno. Cijena je govorila da sa tim stanom nešto nije u redu. Jest' malo povisoko ali ima to i svoje prednosti.

Mirno, ne čuje se cika i vriska djece, ne bude te alarmi na automobilima, ne čuješ lupanje ulaznih vrata na haustoru. Mir kao na Tibetu.

Ali cura mi se boji vožnje liftom i ima strah od visine. Možda bih ja nju i nagovorio da iznajmimo taj stan ali ko bi nagovorio vodu da se popne na taj sprat. U Tuzli na 13. sparatu jedini izvori vode su kante sa kišnicom. A donošenje većih količina vode za piće je ekstremni sport.

A šta da kojim slučajem nestane struje ili se pokvari jedan, jedini, lift pa valja pješke do 13. sprata.
30 stepenica po spratu.
13 spratova ima 390 stepenica.
Na svaku stepenicu neka ide po jedna sekunda to je 390 sekundi.
390 sekundi je 6,5 minuta.
Ma, nema šanse da se na 13. sprat popnem za 6,5 (slovima: šest i po) minuta.

Nadam se da ću Novu godinu dočekati u izajmljenom stanom, sam sa svojom curom...bez sarme, podvarka i ruske salate.

Pa, ovo je rupa u vremenu. U čitavom oglasniku nema oglasa da iznajmljuju jednosoban stan. Ne vjerovatno ali istinito.

Ne možeš sebi ni stan izabrati kakav ti hoćeš nego si prisiljen da uzmeš bilo šta, svidjelo ti se to ili ne.

U ovoj Bosni ništa nije moguće birati. Uzmi ili ostavi. Nije samo sa stanom nego i sa ostalim stvarima. Kad imaš posao, ima da radiš i ne pitaš puno. Jer ako ti nećeš da radiš ima ko hoće. A samo mali broj ljudi je zadovoljan poslom i platom koju dobija.

Ako studiraš ima da slušaš profesore i asistente bez kompromisa. Ne d'o ti Bog da kažeš da si učio iz neke druge knjige osim one koju ima profa ili koju je on preporučio tj. knjige svog kolege.

Što se tiče noćnih izlazaka ni tu nemaš nekog izbora. Ono što valja, kratko traje.

A na TV-u možeš jedino da mijenjaš miljeiće jer programi su užasni. I sa kablovskom i bez nje.

Jedino što mogu da promjenim je raspored pjesama na CD playeru a i to će kratko da traje jer je i on počeo da preskače.

Što ti je "početnička sreća". Mjesec dana tražimo stan i nemamo sreće. Predstavljali smo se kao studenti a oni kažu da neće studente. Kada kažemo, tj. slažemo, da smo mladi bračni par, odbiju nas jer traže studente. Jedino nismo probali kao brat i sestra, što ne bi upalilo kad bi nas upoznali.

Ali juče nas je nazvala "malo starija žena, svijetle kose u sivoj jakni" i ponudila nam svoj stan na tri mjeseca. Ona ide u Njemačku pa bi nama iznajmila stan.
- "Eto, vi ste mi se dopali jer nisam još čula da ovdje cura i momak traže stan. To mi je nekako europski."

Europski smo je odbili i nastavili švrljati po oglasniku.

U ponedjeljak smo napokon otišli da vidimo taj stan za nas dvoje. Naselje se zove Dragodol. Zvučalo mi je kao ime neke bolnice za liječenje od alkohola. Dragodol.
Nikad nisam čuo a kamoli bio u tom naselju pa sam auto ostavio malo dalje, na poznatom mjestu. Dok smo išli kroz to naselje dva momka su "pućkali" psa na nas dok je cura koja je bila sa njima pokušala da ga smiri. Obećavajuće.

Trebali smo se naći sa "malo" starijom ženom, svijetle kose u sivoj jakni. Ona ima ključ od tog stana pa će nam ga pokazati. U toj zgradi se nalaze: čitaonica, udurženje ribara i kafana "Rudar". Sve boem do boema.
Nisam puno ni zagledao jer mi to nije toliko ni važno. Jednosoban stan, centralno grijanje, 200 maraka mjesečno, gazdarica ne živi ovdje. Uzimamo...što se mene tiče. U petak ćemo razgovarati sa vlasnicom stana.

Petak, dan odluke. Već tri dana ne pušim, cigare, pa sam malo više nervozan. Došli smo da se konačno dogovorimo sa gazdaricom. Vrata nam otvara njen sin. Sve sam više ubijeđen da je ovde nekad bila bolnica.
- "Uđite, mama ima neke goste pa ćemo se mi dogovriti bez nje."
Čudno zvuči riječ "mama" kad je izgovara čovjek u kasnim tridesetim. Formalno upoznavanje. Ja sam taj i taj, ja sam ta i ta, drago mi je, ja sam taj i taj. Mi sjedosmo na krevet a on u fotelju preko puta nas. Između nas je bio samo smrad vlage i mema.
- "I znači vi biste da iznajmite ovaj stan?"
Jok, eto mi došli da vidimo kako ti je mama, čuli smo da je bolesna.
- "Da, došli smo da iznajmimo stan." – reče ona.

Stvari su popakovane u kutije i vreće a dijelovi regala su omotani celofanom. Domaćin je izgledao tako nevino da sam izbjegavao njegov pogled. Onda on donese ugovor!? Pa poče pričati o nekoj garanciji u vrijednosti tri kirije, pa o njegovim stanovima u Hrvatskoj i Austriji. Pošto je većinu vremena ona pričala sa njim ja sam imao vremena da malo razgledam po sobi i analiziram domaćina.. Otišao u Austriju pred početak rata, živi sam, odnosno sa "macom" Ninom. Još par puta je rekao riječ "mama" i stvarno čudno zvuči. Bolesno.

Onda se pojavila i Mama. Penzionerka, naravno, bolešljiva, u ispranoj pidžami. Sva sreća nije se dugo zadržala ipak ona ima goste. Tada sam skontao da sjedim na njenom krevetu i sve se promijenilo. Domacin je vidio da gledam u krevet pa reče:
- "Ja ću uzeti i taj krevet, valjda vi imate neki drugi?"
- "Pa nemamo." - odgovrismo u glas.
- "Pa, meni ne bi bilo OK da spavam ne krevetu kad znam da je neko ležao na njemu ali ako hoćete možemo otići na pijacu i kupiti drugi krevet?"
A na tim krevetima niko, nikad nije ležao.
- "Ma nema potrebe, snaći ćemo se mi" – opet nas je izvukla. Ja ne znam šta bih pričao sa ovim čovjekom da nje nema.

- "Dobro", reče domaćin, "ja ću vas onda sutra nazvati, jer imam još neke mušterije ali vi mi se najviše sviđate."
E, tu me ispalio. Ali opet sam šutio. Valjda od vlage.
Fino smo se oprostili. Čućemo se sutra, dobro, hajd' ćao. Ćao, ćao. Odemo u Merkator. Govornica. Halo, domaćine, znaš šta? Nema ništa od nas u tom stanu, nama je to preskupo. Hajd' ćao. Toalet. Peri ruke do laktova. Dva puta. Odemo u Underground.
- "Majstore, daj dva velika točena piva"
Zapalim cigaru, Walter Wolf 100's.
Život je lijep.
Mama, I'm coming home, again.